Izgubljena generacija sirijskih mališana

Kada govori, na licu joj se primjećuje bol. „Obično se možemo osloniti na solidarnost, na suosjećanje koje se primjećuje i u donacijama. Tako je obično uvijek kada mediji izvješćuju o humanitarnim katastrofama. No, kada je riječ o Siriji, sve je drugačije“, kaže Conny Lennerberg, direktorica regionalnog odsjeka za Bliski i Srednji Istok pri organizaciji za zaštitu djece World Vision.

„O građanskom ratu u Siriji se doduše izvještava svakog dana. No, suosjećanje prema bijedi i patnji ovdašnje djece nije toliko kao inače. I to je za nas jedna velika tragedija“, dodaje ona.

World Vision za Njemačku, od početka krize u Siriji do danas, na raspolaganje je stavila više od 1,5 milijuna eura. U planu su daljnji projekti u vrijednosti od oko 700.000 eura. Većina ovih sredstava do sada je većinski otišlo u Libanon, budući da upravo u ovoj zemlji živi najviše sirijskih izbjeglica. A sam Libanon ovaj problem ne može riješiti. Do sada je ova zemlja ( koja je po površini manja od Crne Gore, ali ima više stanovnika nego Hrvatska) primila više od milijun izbjeglica iz susjedne Sirije. Među njima je najveći broj djece i mladi ispod 18 godina. Svi oni žive u izbjeglički logorima, nastambama koje tek sliče šatorima, u više nego katastrofalnim uvjetima.

Nedostaje nastave na arapskom

World Vision se u prvom redu brine za najosnovnije humanitarne potrebe. Tako je primjerice, uz financijsku pomoć njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, u izbjegličkom logoru Bekaa-Tal Latrine, instaliran dovod vode kao i opskrba najosnovnijih živežnih namirnica.

Osim toga, ova organizacija se brine i oko školovanja djece izbjeglica. „Najveći izazov predstavlja činjenica da mali Sirijci govore najčešće samo arapski, dok se u libanonskim školama nastava odvija uglavnom na engleskom ili francuskom“, kaže predsjedavajući World Vision organizacije u Njemačkoj, Christoph Waffenschmidt.

Trenutno ova organizacija koristi školske ljetne praznike u Libanonu, kako bi u momentalno praznim učionicama organizirali nastavu na arapskom za djecu iz Sirije. Nastavnici su učitelji koji su i sami izbjegli iz ove zemlje. Regularnu nastavu u Libanonu, naime u prosjeku posjećuje tek 38 posto djece izbjeglica. Dva posto njih uspije kasnije upisati neku srednju školu. „I to je dodatni problem. Osim traumatičnih iskustva iz rata, ova djeca ne dobivaju dovoljno obrazovanja. Nemaju perspektive. Čak i kada se rat jednog dana bude završio, Sirija će još dugo vremena patiti od posljedica sukoba“, kaže Waffenschmidt.

Kako bi pomogli ovoj djeci, World Vision stoga od državnih institucija ali i civilnog dijela društva, traži više pomoći i podrške. Njemačka doduše čini već puno toga, no ova pomoć bi se trebala još više proširiti. „S velikom zabrinutošću promatramo napetu situaciju u Libanonu. Zbg tolikog broja izbjeglica, neka mjesta u Libanonu već sada imaju dvostruko veći broj stanovnika no prije godinu dana. Time se stvara veliki pritisak na zdravstveni sustav, na sustav obrazovanja…i svaki Libanonac to osjeća. U praksi to znači da recimo jedna majka za termin kod liječnika za svoje dijete, mora dvostruko duže čekati no prije. Djeca više ne mogu igrati nogomet na igralištima jer njih više nema – igrališta su postala izbjeglički kampovi“, kaže Christoph Waffenschmidt.

Potrebno je prije svega više novca

Ono što je posebno tragično je i činjenica da izbjeglice iz Sirije moraju za svoj krov nad glavom platiti – a novca u pravilu nemaju. Često su stoga spremni raditi bilo kakav posao za minimalnu plaću kako bi uopće došli do novca. „A to pak pokreće drugu dramatičnu spiralu u Libanonu. Zbog toga su plaće u cijeloj zemlji pale na vrlo nisku razinu“, objašnjava Waffenschmidt.

World Visin stoga vrlo jasno apelira na međunarodnu zajednicu da učine više; kako za Siriju tako i za susjedne zemlje. Prije svega im je potrebno više novca za škole, za nastavu na arapskom jeziku, za prostorije u kojima bi seova djeca konačno osjećala sigurnima od rata i iskorištavanja svih tipova. Osim toga, potrebno je hitno izgraditi i savjetovališta u kojima bi mališani dobili psihološku pomoć, terapije, zbog svih traumatičnih iskustva kroz koja su do sada prošli.

Autor: Sabine Kinkartz / Željka Telišman

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić