Izbori u Turskoj: Ima li šansi za demokratiju?
24. juni 2018
U Turskoj se 24. juna održavaju parlamentarni i predsjednički izbori. Stanovništvo će se izjasniti kakvu budućnosti želi za svoju zemlju. Rezultati izbora će takođe utvrditi budućnost predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Čovjek, koji je svoju zemlju pretvorio u ekonomski snažnu regionalnu silu sa ciljem pristupa Evropskoj uniji, postao je posljednjih godina autoritarni političar. Tursko društvo, koje čini mnoštvo etničkih grupa i vjerskih zajednica, podijeljeno je na dva tabora: zagovarače Erdogana i one koji ga kritikuju.
U Turskoj je registrovano oko 60 miliona birača. Posljednje ankete pokazuju da gotovo polovina birača podržava Erdogana, koji je već 16 godina na vlasti, i njegovu konzervativnu islamsku stranku AKP. Ostalih 50 posto podržava jednu od drugih političkih stranaka i žele da se završi Erdoganova vladavina. Ali, kako će se riješiti ova pat pozicija 24. juna?
Erdogan želi da ukine podjelu vlasti
Tokom proteklih deset godina, Erdogan je uspio da se oslobodi svih potencijalnih konkurenata. Kao rezultat toga, osnivač i predsjednik AKP-a dodatno je ojačao svoju vlast. Njegov cilj na ovim izborima je da zagospodari nad zakonodavnom, sudskom i izvršnom vlašću . Stoga Erdogan želi da uvede prezidijalni sistem. Neophodna ustavna reforma za uvođenje predsjedničkog sistema izglasana je na referendumu u aprilu 2017. godine. Iako Erdogan stalno govori o prednostima takvog sistema, činjenica je da će ovlaštenja za formiranje i vođenje vlade sa parlamenta biti prenesena na predsjednika. Pod predsjednikovom ingerencijom su obavještajne službe i vojska. Predsjednik određuje i sve ministre. Tarhan Erdem, osnivač jednog od najvećih instituta za istraživanje javnog mnijenja u Turskoj pod nazivom KONDA kaže za DW da će „izbori 24. juna promijeniti sudbinu Turske", iako „sistem vladavine jednog čovjeka u Turskoj postoji već četiri godine". Erdem dodaje kako će izborni rezultat biti pravna osnova novog sistema vlasti, koji se svodi na One Man Sho.
Uspon opozicije u Turskoj
Erdogan, koji nije izgubio izbore u proteklih 16 godina, prvi put se suočava sa jednom velikom preprekom. Kao što je on sam sa svojom AKP ušao u savez sa ultra-nacionalističkom strankom MHP i opozicione stranke su se okupile u savez pod nazivom Nacionalna alijansa, koji se sastoji od laicističke, sekularne i Ataturku odane Republikanske narodne stranke (CHP), islamističke Partije sreće SP i Dobre stranke (IYI). Neočekivano dobre predizborne nastupe imao je kandidat CHP za predsjednika Muharem Inče. To Erdoganovim protivnicima ulijeva nadu, da vođi AKP-a neće uspjeti da u prvom krugu pobijedi na izborima.
Ključnu ulogu na izborima imaće socijalistička, prokurdska Demokratska narodna partija (HDP). Vladajuća AKP vidi HDP kao politički ogranak Radničke partije Kurdistana (PKK), koja je godinama vodila oružanu borbu protiv turske države. Hiljade članova HDP-a je po Erdoganovom naređenju poslednjih godina završilo iza rešetaka..
Selahattin Demirtas, predsjednički kandidat HDP-a vodi svoju izbornu kampanju iz zatvora. On ne oduševljava samo Kurde, već i tursku ljevicu. Ako HDP uspije da uđe u parlament, ona će osigurati svoje mesto u turskoj politici. Međutim, ako partije u opozicionom savezu budu oslobođene zahtjeva po kojem moraju imati najmanje deset odsto birača, HDP se mora izboriti za taj izborni prag . Na dva posljednja izbora to joj je uspjelo. Da bi to ovaj put moglo biti drugačije, jako zabrinjava opoziciju. Jer, ako HDP ne uđe u parlament, 60 do 70 njenih poslaničkih mjesta pripašće Erdoganovoj partiji AKP. Time bi AKP imala ogromnu većinu u parlamentu.
Pravilo jednog čovjeka ili demokratija?
Profesor Meseut Yegen, predavač sociologije na Istanbulskom Univerzitetu Sehir, rezimira značaj izbora. "Turska će odlučiti da li će nastaviti sa svojim autoritarnim režimom. Izbori 24. juna su dobra prilika da se skrene sa takvog puta." Drugi važan aspekt odnosi se na kurdski problem. Biće odlučeno da li režim priznaje HDP kao legitimnu političku snagu.
"Ako Muharem Inče uđe u drugi krug i kurdski glasovi postanu važni, a izgleda da bi do toga moglo da se desi, moglo bi doći do političke rasprave koja bi rezultirala time da se Kurdi ponovo posmatraju kao dio vlasti. To znači da se 24. juna, s jedne strane, glasa o demokratiji, a s druge strane o tome da li političke aktere, koji nastavljaju da se zalažu za rješavanju kurdskog problema, i dalje posmatramo kao na snagu koja radi van okvira sistema.