Izbjeglice u Srbiji: "Možda se i vratim..."

Barake nekadašnjeg Pionirskog grada u izletištu Košutnjak u Beogradu su neformalni izbjeglički centar. Tu žive porodice izbjeglih iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske i raseljenih lica sa Kosova. Gotovo svi su pod krivičnom prijavom zbog ilegalnog zauzimanja objekta . Nekoliko puta im je zbog neplaćenih računa isključivana struja. Nerado govore za medije jer, kako kažu, nemaju povjerenja u novinare. Stanovnica Centra koja je izbjegla iz BIH, kaže da novinarima ne vjeruje od kada je dala intervju za jedan beogradski štampani medij, kada je, bez njenog odobrenja, objavljena i njena fotografija.

Živimo teško

Razgovor za DW, uz uslov anonimnosti, prihvata samo jedan sredovječan čovjek, koji je 1991. godine izbjegao iz Gospića u Hrvatskoj. "Živimo teško. U teškim uslovima, ali ima još težih. Trenutno ne radim, sestra mi radi privatno… Većinom privatno radimo… Baka je bolesna, njena penzija je 160 evra. Mama mi penziju prima u Hrvatskoj, tako da ne mozemo ni otići tamo po nju. Osim toga, imam velikih troškova za njene lekove… " , kaže on.

Naš sagovornik priča da je Pionirski grad davno izgubio status zvaničnog izbjegličkog smještaja, i da je trebalo da svi budu prebačeni u drugi centar, u Krnjači u blizini Beograda. "Oni su nam dali nehumani smještaj, tako da mi nismo htjeli da odemo tamo. Pet, šest familija su izbacili na ulicu, što nije u redu. Mnogi su ovdje nagrabusili"…, kaže on.

Za razliku od stanovnika formalnih centara, on nije u proceduri za dobijanje stanova. Ne može se nadati ni pomoći Fondacije poznatog košarkaša Vlade Divca, koja pomoć pruža stanovnicima formalnih kolektivnih centara i od svog osnivanja, 2007. godine, je za izbjeglice obezbjedila 491 stan.

Možda se i vratim

Naš sagovornik iz Pionirskog grada kaže da državljanstvo Srbije nikada nije tražio, jer strahuje da bi mu u tom slučaju dosta toga bilo uskraćeno. Navodi da je hrvatske papire dobio bez problema i naglašava da nije učestvovao u borbama tokom rata u Hrvatskoj. Zbog toga ostavlja mogućnost da se jednog dana vrati u Hrvatsku. "Ne znam, još nisam to riješio… Sve zavisi kakva će biti situacija… Ako bude dobra, možda se i vratim… Ako budu ušli u EU i ako budu standardi kao u Evropi, vjerovatno ću naći posao, pošto sam po struci vozač... Nadam se da će biti kako treba… », kaže on.

I pored velikih problema koje imaju i u zvaničnim i u neformalnim centrima, u Komesarijatu za izbjeglice su optimisti. Prije deset godina bilo je deset puta više osoba u izbjegličkim centrima, kaže Jelena Marić iz srpskog Komesarijata za izbjeglice. Od tada je, navodi ona, većina njih riješila stambeno pitanje.

Regionalna saradnja

"Svaki deseti čovjek koga sretnete na ulici, ovdje nije živio prije 1991. godine. Srbija je na vrhuncu izbegličke krize 1996. godine imala preko 700 kolektivnih centara sa između 50.000 i 60.000 ljudi. Planiramo da u naredne tri godine zatvorimo preostale centre i da svim ljudima obezbijedimo dostojanstvene uslove”, kaže Jelena Marić. Navodi i da su se Srbija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Crna Gora usaglasile da sarađuju kako bi definitivno riješili izbjegličke probleme. U tom cilju usvojili su regionalni stambeni projekt, po kojem bi u narednih tri do pet godina u te četiri zemlje za najugroženije izbjegličke porodice trebalo da se objezbjedi 27.000 stanova.

Autorka : Una Sabljaković
Odg. Urednica : Jasmina Rose