Izbjeglice u Italiji ni na nebu ni na zemlji

U prašnjavom dijelu iza željezničke stanice Tiburtina u Rimu, jedan viljuškar čisti tlo od šipražja kako bi se dobilo više prostora za nove šatore. Radnici idu na posao, mladići u blizini igraju fudbal, dok drugi migranti bezvoljno sjede na plastičnim stolicama ispred svojih šatora.

Danijele Alojzi, 23-godišnji volonter stoji pored jednog šatora Crvenog krsta i pozdravlja iznurene migrante. Veliki dio njih dolazi iz Eritreje, Sudana i Somalije a skoro svi imaju zdravstvenih problema. "Mnogi od njih žele dalje na sjever. Ali, granice su zatvorene, tako da ne mogu dalje", kaže on.

U EU političari se spore oko toga koliko izbjeglica treba da bude primljeno. Tako je Francuska zatvorila svoje granice za izbjeglice, koje bi eventualno ubuduće došle iz Italije. Ministri EU se nisu u Luksemburgu uspjeli dogovoriti da, po ključu koji je predložila Italija, izbjeglice budu ravnomjerno raspoređivane u zemljama EU.

Italijanski premijer Mateo Renci osjeća se prisiljenim da zaprijeti: Italija će svakom od onih koji su spašeni u Sredozemlju dati papire sa kojima će moći da idu dalje u Evropu. No, ovo bi najvjerovatnije mogla da bude samo prazna prijetnja.

Napustiti Italiju

Mladi koji se šetaju uokolo ne žele ni da ih fotografišemo, niti da daju bilo kakve izjave. Mnogi se plaše da otkriju identitet. Jer, čim im se uzmu otisci prstiju to dokazuje da su u Evropu ušli preko Italije - a tamo ne žele nikako da ostanu.

No, jedan visoki i mršavi mladić iz Eritreje želi da govori, ali ni on ne želi da mu se pominje ime, niti da bude fotografisan. "Poslije svega što sam preživio ne želim dalje probleme", objašnjava prilično nervozno. Došao je sa još stotinu drugih migranata iz Eritreje do Libije. Bili su smješteni na jednom imanju blizu Tripolija. On je morao tamo da ostane sve dok njegova porodica nije isplatila 1.850 evra za prevoz u Italiju. Na brodu je proveo 15 sati dok ih nije spasio jedan italijanski brod i prevezao u luku Agriđento na Siciliji. Sada čeka da otputuje u Švedsku, gdje se već nalazi njegova majka.

Razade iz Eritreje pak nema nikog u Evropi i rado bi predao zahtjev za azil u Njemačkoj. Tamo ima posla, barem je tako čuo. "Ali, kada sam kupio kartu za autobus do Berlina kondukter me je izbacio jer nisam imao dokumenta", kaže Razade. Osjećaj odbacivanja ovaj mladić dijeli sa hiljadama drugih izbjeglica, koji traže zaštitu u Baobab centru. Ovaj centar ulaže napore da izbjeglice koje streme da odu na sjever Evrope opskrbi hranom i pruži neophodnu medicinsku pomoć.

Dva kontinenta jedan problem

Djeca se igraju u okolini ovog centra dok umorni roditelji spavaju na trotoaru pored gomila donirane odjeće. Ema Vekijo rukovodi humanitarnom organizacijom Kaza Afrika. Žali se na lošu organizaciju. "Ovdje svakodnevno dolazi preko 700 ljudi, a prostora nema dovoljno. Ovdje ne mogu ni da spavaju", objašnjava sva očajna.

Na pitanje šta Evropa treba da uradi, Ema ne mora dugo da razmišlja: Evropa bi trebalo snažnije da sarađuje s afričkim državama kako bi se okončali ratovi i podstakao razvoj. "A ovim ljudima ovdje", priča Vekija i pokazuje na izbjeglice, "trebalo bi obezbijediti mogućnosti za obrazovanje. A istovremeno u Africi pokrenuti projekte kako bi se mogli vratiti.

No, stvari trenutno izgledaju ovako: i prethodne semdice su spašene stotine osoba pred italijanskom obalom - ovaj talas izbjeglica izgleda da dugo neće prestati.