Izbjeglice iz Gorskog Karabaha: patnja i bijes

Ljudi bježe kako god mogu: u automobilima, kamionima i autobusima ili na traktorima. Na stražnjem sjedalu automobila često se stišću i više od četiri osobe, mnoge žene i djeca plaču. Sve što su mogli ponijeti ugurano je u automobil. Što nije stalo u prtljažnik, prevozi se na krovu vozila. Deviza mnogih je jednostavna: najvažnije je otići što prije. Narine Shakaryan, baka četvero unučadi, priča: „Dovde nam je bilo potrebno 24 sata. Djeca su bila gladna i plakala su. Svi mi nismo ništa jeli!"

Goris, mali grad na jugu Armenije, okružen je brdima. S nešto više od 23.000 stanovnika smatra se regionalnim industrijskim središtem pokrajine Sjunik. No sada je Goris postao središte masovnog egzodusa etničkih Armenaca iz Gorskog Karabaha. Proteklih dana ovdje je stiglo na tisuće ljudi.

Registrirati, ispitati potrebe, slati dalje

Goris se nalazi 30 kilometara od Kornidzora, prvog cilja izbjeglica iz Gorskog Karabaha. Na brdskom pejzažu ističu se četiri bijela šatora. Iako se situacija na prvi pogled čini kaotičnom, kad se pažljivije pogleda vidi se da se sve odvija relativno dobro organizirano. Dobrovoljci unose podatke u kompjutore i pokušavaju doznati što izbjeglice trebaju. Oni ih pitaju imaju li mogućnost privatnog smještaja u Armeniji. Možda kod rođaka ili poznanika.

One koji nikoga nemaju šalju u hotele u Gorisu i odande ih se kasnije odvozi dalje. 

Ali ne prije prethodnog liječničkog pregleda. Valeri Hayrapetryan sjedi nakon registracije na stolici u šatoru Crvenog križa. U lijevoj ruci drži štap. Svako malo briše suze. Suradnik Crvenog križa se sagnuo prema njemu, nudi mu vodu i nešto za jelo. Valeri odmahuje rukom i pokazuje na obitelji s djecom. Medicinar mu pregledava noge. Na obje potkoljenice nalazi rane koje dezinficira i lijepi flastere. Valeri odbija svaku drugu medicinsku pomoć i na kraju ga prate do autobusa za Goris.

Bijes i patnja

Mnoge izbjeglice ne žele odgovarati na pitanja novinara. „Maknite kameru s mog lica! Prestanite fotografirati! Mi već dovoljno patimo, a vi se naslađujete našom nesrećom", viče jedan muškarac iz autobusa punog izbjeglica. Djeca i žene koji se također nalaze u tom autobusu jecaju i glasno plaču. Drugi reagiraju ljutito kada čuju ruski jezik. „Izdajice! Vi ste nas izdali! Putin je ubojica", dovikuje jedna žena reporteru koji govori ruski.

No neki žele govoriti, žele pričati o svojoj patnji. Valeri Hayrapetryan priča za DW što je doživio: „Azerbajdžanci su ujutro ušli u moje selo. Ljudi su uzeli samo ono što su mogli nositi. Neki nisu mogli ponijeti ništa. Mnogi nisu već duže vrijeme ništa jeli. Jedna osoba se čak onesvijestila od gladi!"

A jedna žena s troje djece govori: „Tako sam zahvalna ruskim mirovnim postrojbama. Oni su nas smjestili u zračnoj luci u Stepanakertu. Tamo su nas opskrbili hranom i pićem. Oni sami nisu ništa jeli, nego su se pobrinuli da svi mi nešto dobijemo. Onda su nas dovezli ovdje, u Kornidzor."

Jedna majka priča da su njezina djeca jako traumatizirana poslije bijega: „Mi nismo pobjegli da bismo živjeli, nego da bismo preživjeli. Noćas je bilo nevrijeme i grmjelo je. Moja najstarija kćerka se probudila i počela histerično plakati. Jedva sam ju smirila. Ona je cijelo vrijeme ponavljala da moramo otići i odavde, da će Azerbajdžanci i tu doći. Da će i tu biti rata!" 

Uskoro nijedan Armenac u Gorskom Karabahu?

Još nisu svi Armenci pobjegli iz Gorskog Karabaha. Procjenjuje se da je ondje prije azerbajdžanske vojne akcije provedene 19. rujna živjelo oko 120.000 etničkih Armenaca. Prema podacima armenske vlade, u međuvremenu je odande pobjeglo 65.000 ljudi.

Nakon najavljenog raspuštanja pokrajine Gorski Karabah od 1. siječnja 2024. armenski premijer Nikol Pashinyan je objavio: „Naša analiza pokazuje da idućih dana u Gorskom Karabahu više neće biti nijednog Armenca."

Rođaci izbjeglica koji žive u Armeniji jako su zabrinuti. Jedan muškarac priča da već 24 sata nema kontakt sa svojom sestrom. Samo zna da su njezinu obitelj u Stepanakert evakuirale ruske mirovne postrojbe. „To je već drugi put da su morali napustiti svoju kuću, zadnji put je to bilo 2020. godine. Jednostavno nemam riječi da izrazim kako se osjećam. Jednostavno samo želim da ona sigurno dođe ovdje", kaže on za DW.

Rusija kao mjesto nade

Jedna izbjeglica koja ne želi reći svoje ime priča o svojim planovima za budućnost: „Ne želim ostati u Armeniji. Sve što sam imala morala sam ostaviti. Sada želim početi novi život, za moju djecu. A to ne želim u Armeniji. Mi ćemo odseliti u Rusiju! Tamo Azerbajdžanci ne mogu doprijeti do nas!"

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu