Kako se Mađarska oglušuje o zakon EU
9. februar 2021
Mađarska vlada se čak ni ne trudi da prikrije kršenje zakona. Potvrdu možete naći na službenoj web-stranici. Tamo je sve precizno navedeno: po svakoj kalendarskoj sedmici, u kategorijama i sa tačnim brojem slučajeva. Riječ je o deportaciji izbjeglica iz Mađarske u Srbiju, koju provode mađarski graničari. Prema službenim statistikama, dostupnim na internet stranici mađarske policije, samo u januaru ove godine, 2.824 izbjeglice su pokupljene u blizini granične ograde sa Srbijom i silom prebačene natrag u Srbiju. Uz to su zabilježena još 184 slučaja izbjeglica koji su trebali proći kroz krivični postupak u Mađarskoj. I oni su deportovani u Srbiju.
Ovi takozvani "pushbacks" ne predstavljaju samo kršenje međunarodnih sporazuma čija je potpisnica Mađarska, poput Ženevske konvencije o izbjeglicama već i kršenje pravosnažne presude Evropskog suda pravde (ECJ) od decembra 2020.- inače najvišeg suda EU. Presudom su prisilna vraćanja migranata proglašena nezakonitim. Ali mađarska vlada ignorira presudu. Od 17. decembra 2020, dana izricanja presude, mađarski graničari vratili su oko 5.000 izbjeglica u Srbiju. Premijer Viktor Orbán i nekoliko članova mađarske vlade više su puta potvrdili da se žele i dalje pridržavati ove prakse.
- pročitajte i ovo: Prijedlozi Evropske komisije o reformi azila iluzorni?
"Pratnja do kapije"
András Léderer, stručnjak za izbjegličku politiku iz Helsinškog odbora Mađarske, jedne od najvažnijih nevladinih organizacija u zemlji, ovo naziva "otvorenim i vrlo ozbiljnim zanemarivanjem" presude Evropskog suda, a time i zakona EU koji je za Mađarsku obavezujući. „U oblasti zakona stvari su rijetko kad kristalno jasne", rekao je Léderer za DW. "A to je upravo slučaj sa presudama Evropskog suda. One su obavezujuće i Mađarska ih mora poštivati i provoditi. Ali mađarska vlada to ne čini."
Na službenom mađarskom jeziku deportacije su formulirane kao "pratnja uhvaćenih ilegalnih migranata do kapija privremenog sigurnosno-graničnog sistema ograđivanja (IBH)". To se odnosi na graničnu ogradu sa Srbijom, koja je od 2015. godine preinačena u objekat visoke sigurnosti. Duž ograde su, u istim razmacima, postavljene kapije odnosno vrata. Izbjeglice tjeraju i vraćaju kroz te kapije natrag - odmah nakon lišavanja slobode.
- pročitajte i ovo:Brutalnost na granici – državna taktika o kojoj se šuti
Kršenje smjernica EU
Posljednjih godina Mađari su se poslužili jednim trikom: granična ograda sa Srbijom nalazi se na mađarskom teritoriju, nekoliko metara prije stvarne granice. "Pratnja" izbjeglica kroz kapiju u sastavu pogranične ograde, po shvatanju mađarske vlade, nije deportacija - jer su migranti nakon prolaska kroz kapiju još uvijek na mađarskom teritoriju, čak i s vanjske strane ograde. To je ono oko čega su predstavnici mađarske vlade stalno raspravljali kada se postavljalo pitanje, predstavljaju li deportacije kršenje Ženevske konvencije o izbjeglicama.
Međutim, u decembarskoj presudi Evropski sud pravde proglasio je prebacivanje izbjeglica na drugu stranu granične ograde nezakonitim, čak i ako se oni nakon prolaska kroz kapiju još uvijek nalaze na teritoriji Mađarske. Budući da pogođeni nemaju drugog izbora osim da napuste mađarsku teritoriju, to je isto što i deportacija. Međutim, kako je rečeno u presudi, vraćanjem izbjeglica bez određenih garancija, poput ispitivanja svakog pojedinačnog slučaja, krše se smjernice EU.
- pročitajte i ovo: Noć u šumi – kako su migranti otjerani u Bugarsku
Izmoriti i izgladnjeti
Ovo nije prvi put da je Evropski sud pravde osudio mađarsku vladu zbog njene izbjegličke politike. U maju prošle godine sud u Strasbourgu proglasio je nezakonitim smještaj izbjeglica u takozvanim tranzitnim zonama. Krajem 2015. godine Mađarska je postavila dvije tranzitne zone na graničnoj ogradi sa Srbijom, u kojima su izbjeglice mogle podnijeti zahtjev za azil. Posljednjih godina tamo su se, malo po malo, pooštravali uslovi boravka. Parovi i porodice su razdvojeni, samo su bebe smjele ostati s majkama. Izbjeglice su boravile u izuzetno tijesnim sobama, koje su ličile na ćelije nekog visoko-sigurnosnog trakta. Na kraju im čak gotovo nikako nisu dijelili hranu.
Mađarski aktivisti za ljudska prava kritizirali su ovu praksu kao iscrpljivanje i izgladnjivanje migranata. Suprotno tome, mađarska vlada argumentirala je kako izbjeglice nisu zatvorene i da u bilo koje vrijeme mogu napustiti tranzitnu zonu i otići po hranu. Međutim, prema mađarskom zakonu o azilu, napuštanje tranzitne zone automatski znači da se za te migrante završava postupak i da oni više ne mogu podnijeti novi zahtjev za azil.
Evropski sud pravde je procijenio uslove u tranzitnim zonama kao nezakonito lišavanje slobode; Mađarska je nakon toga zatvorila tranzitne zone. Od tada, izbjeglice mogu zatražiti azil samo u mađarskim ambasadama država koje nisu članice EU, prije svega u Srbiji i Ukrajini. Zbog ove uredbe, Evropska komisija je prošle jeseni pokrenula još jedan postupak protiv Mađarske, koji je još uvijek u toku.
Nekonsekventna Evropska komisija
Na pitanje DW-a, zbog čega mađarska vlada odbija primijeniti presudu Evropskog suda iz decembra, glasnogovornik vlade u Budimpešti Zoltán Kovács nije želio direktno odgovoriti. U pisanom saopštenju njegovog Odjela za komunikaciju, koje je gotovo od riječi do riječi identično objavi mađarske ministrice pravosuđa Judit Varga na Facebooku iz decembra prošle godine, stoji: "Vlada će nastaviti štititi granice Mađarske i Evrope i učinit će sve što je u njenoj moći kako bi spriječila stvaranje međunarodnih migrantskih koridora." Pored toga, kako se dalje navodi, uslovi pod kojima se Mađarskoj sudilo u procesu oko migranata više ne postoje, pa je presuda zato zastarjela.
Kovács ne kaže tačno šta se pod tim podrazumijeva. S obzirom na odbijanje mađarske vlade da provede presudu Evropskog suda iz decembra 2020., András Léderer iz Helsinškog odbora Mađarske poziva Evropsku komisiju na akciju. "Bilo bi moguće izreći značajne finansijske sankcije Mađarskoj zbog neizvršavanja presuda Evropskog suda u vidu svakodnevnih visokih novčanih kazni", rekao je Léderer. Ovaj mađarski aktivist za ljudska prava nije optimističan. "Nažalost, izgleda kao da Evropska komisija nije toliko konsekventna koliko bi trebala biti, kada se jedna država članica oglušuje o zakon EU koji je na snazi."