Iz protesta na vlast
5. septembar 2018
Pokreti građana postoje u mnogim zemljama EU. Tlo na kojem dobro uspijevaju su često frustracija i ogorčenje zbog „stare kaste". Danas (04.09.2018), kada Oskar Lafonten i Sara Vagenkneht predstavljaju svoj ljevičarski pokret „Ustajte", bacimo pogled u inostranstvo. Jer, tamo su pokreti - bez obzira bili desničasrki ili ljevičarski - svakako doživjeli veliki uspjeh. Ali, takođe se pokazalo da došavaši na vlast, ti pokreti često brzo mijenjaju svoj karakter.
Kao na primjer u ITALIJI. U toj zemlji je pokret Pet zvjezdica postao masovan: ni lijevo, ni desno, ali uvijek glasno ljutit i psovački. Pod motom „Vaffanculo!" ( „Poljubi me u dupe") komičar Bepe Grilo je 2009. godine lansirao pokret čiji su glavni neprijatelji bili korumpirani političari i elite u zemlji. U međuvremenu je ovaj pokret daleko prevazišao socijaldemokrate i građansku „Forca Italija" Silviija Berluskonija.
Na ovogodišnjim parlamentarnim izborima su dobili više od 30 odsto, glasova - imaju najveći broj poslaničkih mandata i po prvi put su u vladi. Zajedno sa desničarskom „Ligom" oni čine prvu vladu Italije koja je stritkno kritična prema EU - i talasaju po zemlji, posebno sa polemikama. Pokret je teško definisati: to je konglomerat blogera, ljevičara, desničara, nerdova i političkih filozofa.
Birači na siromašnijom Jugu naročito polažu velike nade u Pet zvjezdica. Međutim, od predizbornih obećanja, kao što je na primjer bezuslovni prihod za sve građana - za sada još nema ništa. Lider stranke Luiđi Di Majo prije svega stalno izaziva, i prijeti EU. Za razliku od Grila, mladi 32-godišnji Di Majo djeluje pristojno. Bivajući nova na vlasti, ova stranka tek treba da pronađe svoj put. Jer, jedno je biti glasna opozicija, a drugo je biti na vlasti liferovati rezultate.
U FRANCUSKOJ je Emanuel Makron napravio čudo: Kako bi temeljno preorao političku scenu, tadašnji ministar ekonomije je u aprilu 2016. osnovano političku grupu „En marche" („U pokretu"). I ova grupa sebe nije htjela da smjesti ni lijevo ni desno u političkom spektru. Socijalno-liberalnom Makronu je korjenita promjena pošla od ruke - u maju 2017. ušao je u Jelisejsku palatu kao najmlađi predsjednik svih vremena. U poslednjem krugu predsjedničkih izbora, ovaj prijatelj Evrope je potukao desno-populističku Marine Le Pen iz Nacionalnog fronta. Od „En Marche" postaje „La République en Marche" (LREM odnosno „Republika u pokretu"). U Narodnoj skupštini - donjem domu parlamenta - poslanički klub LREM ima većinu, 312 od 577 mjesta. Kao važni projekti su na početku navedeni: reforma tržišta rada, reorganizacija EU, ušteda milijardi evra.
Međutim, LREM nema mnogo istaknutih i poznatih političara. U maju sljedeće godine su izbori za Evropski parlament i 40-godišnji Makron će morati da stavi karte na sto i pokaže gdje je pozicionirao svoju stranku. Jedna stvar je jasna: on želi da polarizuje između nacionalista i naprednjaka, protivnika Evrope i njenih prijatelja.
Dašak revolucije se osjeća oko ljevičarske protestne partije Podemos („Možemo") u ŠPANIJI. Nastala je iz „Pokreta ogorčenih" i osnovana u martu 2014. godine. Vrlo brzo je igrala važnu ulogu na političkoj sceni. Za samo 20 dana je okupila 100.000 članova i postala treća po veličini stranka u Španiji. Sada ima više od 460.000 članova.
Na parlamentarnim izborima u decembru 2015. godine, savez „Unidos Podemos" („Ujedinjeni možemo") koji je predvodio Pablo Iglesijas (39) poltikolog i generalni sekretar Podemosa - osvaja gotovo 13,5 odsto glasova. Sa 67 od ukupno 350 poslanika, to je treća snaga u Madridskom Congreso de los Diputados. Podemos je imao ključnu ulogu prilikom svrgavnja konzervativnog premijera Marijana Rahoja - do kojeg je došlo u junu, izglasavanjem nepovjerenja a na prijedlog socijalističkog vođe Pedra Sančeza. Poslije mnogih korupcijskih skandala u Španiji poslednjih godina, Podemos zagovara „novu etiku" u politici i želi da se oslobodi „stare kaste".
I jedan pokret u GRČKOJ je mnogo obećao: vladajuća stranka „Siriza" (Savez radikalne ljevice) nastala udruživanjem različitih ljevičarskih partija. Ono što je stranci dugo nedostajalo bilo je odgovarajuće okruženje i harizmatični vođa. I jedno i drugo je dobila 2010. „Siriza" je profitirala od gubitka kredibilinosti dvije etablirane stranke, konzervativaca i socijalista. Oni su naizmenično ekonomski uništavali zemlju - nepotizmom, zaduživanjem i klijentelskim sistemom. Kada su započeli beskrajni programi štednje, u stanovništvu je poraslo ogorčenje.
Poboljšanje je obećao mladi Aleksis Cipras. Htio je da ukine sve programe štednje, da poveća plate i ne smanji penzije. I da etablirane stranke učini suvišnim. Siriza je u roku od pet godina sa 3,5% skočila na 35,5% i tri i po godine vlada Grčkom.
Ali, od tada se Cipras naglo promijenio: nakon što je u ljeto 2015. Grčku gotovo doveo do izlaska iz Evrozone, on je radikalno promijenio svoj kurs. Pristao je na još strožije mjere štednje i pretvorio se u izvršitelja reformi koje zahtijeva takozvana Trojka - Evropska unija, Evropska Centralna banka i Međunarodni monetarni fond. Taj pokret je postao One-Man-Show.