1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Italija i povratak političkih duhova

Kersten Knipp
4. mart 2018

Italiju u nedjelju očekuju parlamentarni izbori. Zemlja stagnira - ne samo ekonomski, već i politički i intelektualno. Prijeti joj povratak u tamna vremena prošlosti.

https://p.dw.com/p/2tSkq
Italien | Feierlichkeit der rechtsextremen CasaPound-Bewegung in Mailand
Foto: Getty Images/AFP/M. Bertorello

"O Partizanu, odvedi me/ Jer mislim da ću uskoro umrijeti". Dramatični stihovi iz dramatičnog vremena. Stihovi, koji govore o smrtnoj borbi, pokušaju slabih da se brane od znatno jačih protivnika. "Bella Ciao" se zove čuvena pjesma italijanskih partizana iz Drugog svjetskog rata koja im je davala hrabrost da se bore protiv fašističkih trupa diktatora Benita Musolinija.

Pjesma se samo sedam dana pred održavanje parlamentarnih izbora u Italiji ponovo mogla čuti, ovaj put u Milanu, glavnom gradu Lombardije. Pjevali su je ljevičarski demonstranti, najvećim dijelom studenti. Time su se suprotstavili desničarsko-ekstremističkoj stranci CasaPound Italije, čiji članovi su se protekle subote okupili na protestnoj šetnji kroz Milano. CasaPound Italija stvara prije svega atmosferu protiv migranata i izbjeglica iz Afrike koji žive u Italiji koja je u svom nastupu tek za nijansu umjerenija od druge desničarsko-ekstremističke stranke, Forza Nova.  

"Italija najprije"

Istodobno su u subotu demonstrirali i članovi Lige Sjever u Milanu, koja je također na strogom antimigrantskom kursu. "Italija na prvom mjestu", pozivao je šef stranke Matteo Salvini po uzoru na parolu američkog predsjednika Donalda Trumpa "American first". "Italija na prvom mjestu" je, kako je rekao, "revolucija zdravog ljudskog razuma".

Italien | Rede des Lega Nord-Vorsitzenden Matteo Salvini in Mailand
Govor Mattea Salvinija u Milanu Foto: Reuters/T. Gentile

Nezadovoljstvo studenata je ovih dana ipak bilo usmjereno protiv CasaPound Italija. "Bivši partizani, danas antifašisti" ispisali su na jednom plakatu s kojim su pozirali ispred spomenika italijanskom nacionalom heroju Guiseppe Garibaldi inače borcu za jedinstvo zemlje.

Pogled natrag

Garibaldi, "Bella Ciao", partizani na jednoj strani. Na drugoj strani: amblem, koji je vrlo slično oblikovan kao kukasti križ i zastave, kao i ispružene ruke italijanskih fašista i njemačkih nacionalsocijalista. Jedan dio aktualne političke kulture Italije se očito oslanja na najveće istorijske drame iz prošlosti, posebno na vrijeme italijanskog fašizma. On je nekima dao jak osjećaj nacionalne pripadnosti, a drugima sigurnost da su bili na pravoj strani istorije. Za obje grupe su granice, a time i politički identitet jasno povučeni. Između njih nije bilo dodirnih tačaka, svako je znao gdje se nalazi.

Bruno Manfellotto, kolumnista magazina L'Espresso govori o upadljivom pogledu unatrag na prošlost. No on kaže da pogled natrag ne doprinosi jasnoći, također ne izoštrava istorijsku svijest. Naprotiv: U Italiji trenutno nastaje "kolosalni spomenik pojednostavljivanja, gubljenja značaja i sveopće balanizacije". Posljednice toga su, kako kaže, zastrašujuće: "Ovaj monument nam ne pomaže da vidimo šta se upravo događa. Mnogo više nas podstiče da zaboravimo, sprječava nas u tome da promišljamo", kaže on. 

Fascinacija Vajmarska republika

Italijanski publicista Lorenzo Marsili u jednom prilogu za Al Jazeeru govori o "fascinaciji vajmarskim odnosima". Zemljom, kaže, puše prava čežnja za smrću. "Možda je rat jedino što našu zemlju može probuditi iz drijemeža i dati politici pravac", rečenice kao ovu, kako kaže Marsili, trenutno često čuje. Razloge za ovakvu tamu on ne vidi samo neriješenim izazovima pred kojim se zemlja nalazi - socijalnoj nejednakosti, masivnim ekološkim problemima, tehničkim promjenama i također nezaposlenošću koja iz toga prozilazi. Također je, kako kaže, loše to što na te izazove nema ubjedljivih odgovora, nema novih ideja koje bi zemlji mogle dati novi zamah.   

Tako zemlja sadašnjost prije podnosi umjesto da je građani oblikuju. S tim u vezi je sramtona i uloga političke elite, navodi se u jednoj kolumni Corriere della Sera. Ona doduše ima svoje planove, ali ih očito ni sama ne želi slijediti. "Ona ne citira ni svoje programe. Prije se čini da ih čak želi zaboraviti", navodi se u ovoj kolumni. 

"Ne prepoznajem te više"

U međuvremenu zemlja ostaje sama sebi strana, i dalje se bavi time kako da zaliječi rane koje joj je nanijela deindustrijalizacija. Sociolog Marco Revelli navodi primjer Torina. Na putu pored zatvorenih postrojenja probija se korov iz asfalta, bivši prostor za testiranje novih modela automobila je utonuo u sablasnu tišinu. Pogon, na koji je nekoć cijeli grad bio ponosan, danas služi prije svega za jedno: podsjećanje da su nekada postojala bolja vremena u Italiji. 

Italien Rom - Anti-Faschismus Demonstration
Demonstracije protiv fašizma održane u RimuFoto: Getty Images/AFP/A. Solaro

"Non ti riconosco" se zove njegova knjiga, "Ne prepoznajem te više". A u podnaslovu stoji: "Putovanje kroz Italiju koja se mijenja." Činjenica je da se mijenja do neprepoznatljivosti. "Više ne znam, ko sam", citira Ravelli jednog svog sugovornika, nekoć dobro plaćenog inženjera iz Torina, koji je sada nezaposlen. "Ili bolje", kaže inženjer: "Više ne znam gdje sam".

Prost jezik

Brojni političari se svojim potencijalnim biračima obraćaju sve prostijim jezikom. Samo tako se nadaju da će dosegnuti do birača što je također neophodno. Naime, samo oko polovine mladih birača, takva su strahovanja, će izaći na izbore. To je znak da od budućnosti ne očekuju puno.

Jezik nasilja

Utoliko se po mogućnosti više govori o prošlosti. No, vjerojatno se ne mogu vratiti u prvo desetljeće 20. stoljeća, pretpostavlja Marco Zatterin, zamjenik šefa redakcije Lista La Stampa. Mnogo više se mora strahovati od renesanse 70-tih i 80-tih godina. To je bilo vrijeme kada je u Italiji postojalo manje, ali intenzivnije nasilje - prije svega ljevičarskih ekstremista, čija je najpoznatija žrtva 1978. godine - premijer Aldo Moro - bio otet, a potom i ubijen od strane Crvenih brigada.

Neobuzdani pozivi na nasilje se mogu i danas čuti, piše Zatterin - i to sa svih strana ekstremno političkog spektra, i desnog i lijevog.

Italija, tako glasi glavna ocjena političkih analitičara, svoj put u budućnost još nije pronašla. Umjesto toga joj uoči izbora prijeti da se izgubi u tami prošlosti.