Istorijska pobjeda i mnogo otvorenih pitanja

Donald Tramp je uspio. Sa predizbornom kampanjom koja se temeljila na ličnim uvredama, aroganciji i neznanju, nije uspio samo da aktivira najniže instinkte biračke klijentele razočarane politikom, već je sa tom strategijom uspio i da pobijedi na izborima. I više od toga: ne samo što je pobjedio, nego je to jasna pobjeda, čiju ubjedljivost niko nije smatrao mogućom.

Trampov uspjeh je trijumf uzbunjivačkog i djelimično vulgarnog populizma i šamar za establišment i političku elitu za SAD i njenu predstavnicu Hilari Klinton. Klinton je kao protivnica bila gotovo isto tako neomiljena kao i sam Tramp. Osim toga, ona mu je svojom aferom sa elektronskim pismima stalno davala nove povode za napade. I pored toga, dramatičan uspjeh Trampa na izborima ne može da se objasni samo nepopularnošću Klintonove.

Ventil za davanje političkog oduška

Trampova pobjeda je u mnogo većoj mjeri izraz dubokog nezadovoljstva, ako ne i mržnje prisutne među mnogim građanima. Mržnje prema statusu kvo, globalizaciji i političkom sistemu u Vašingtonu. U mnogim anketama, Amerikanci su stavili do znanja da su njihov životni standard i izgledi za budućnost lošiji nego u vrijeme njihovih roditelja. Tramp je bio podesan ventil za davanje političkog oduška nezadovoljstvu tradicionalne bijele radničke klase. A Hilari Klinton je bila podesna protivnica. Njena teško izvojevana pobjeda na internim izborima Demokrata za kandidata u predsjedničkoj trci protiv Bernija Sandersa, dotle nepoznatog socijaliste iz Vermonta, bio je signal upozorenja.

Trampov uspjeh je i šamar etabliranim medijima i trustovima mozgova sa svim njihovim stručnjacima i istraživačima javnog mnjenja. Jer, niko od njih nije ozbiljno računao sa pobjedom Trampa. I – Trampov uspjeh je, naposlijetku, i šamar u lice tradicionalnim saveznicima SAD koji su najvećim dijelom navijali za Klintonovu i protiv Trampa. Kremlj će se, doduše, sigurno radovati – Tramp je više puta hvalio Vladimira Putina.

Globalna uloga SAD dovedena u pitanje

Šta tačno znači Trampova pobjeda za SAD i svijet, to poslije njegove iznenađujuće pobjede teško može da se predvidi. On nema nikakvo političko iskustvo koje bi moglo da posluži kao mjerilo za takve procjene. Osim toga, on nije podnio nikakav koherentan unutrašnjepolitički i spoljnopolitički koncept, a u njegovom štabu, uz poneki izuzetak, nema dovoljno iskusnih ljudi.

Ono što već sada može da se kaže jeste da je Trampova pobjeda dovodi u pitanje i status kvo u SAD i dosadašnji svjetski poredak i ulogu SAD u njemu. Ali ne zna se šta to tačno znači. Kako će predsjedniku Trampu, koji je kao niko drugi huškao različite etničke grupe jednu na drugu, uspjeti da ujedini duboko podijeljenu zemlju? Hoće li Tramp pokušati da svoje izolacionističke i protekcionističke predziborne parole sprovede u djelo? Kako Tramp zaista gleda na vodeću ulogu SAD u transatlantskom odbrambenom savezu NATO, koji je tokom kampanje više puta nazvao suvišnim? Kako će predsjednik Tramp postupiti sa trgovinskim sporazumima koje su SAD sklopile sa brojnim državama i o kojima je rekao da treba ponovo pregovarati? Kako će predsjednik Tramp da se ponaša prema muslimanima u čitavom svijetu, kada je kao kandidat tražio da im se zabrani ulazak u SAD, a kako će se ponašati prema Latinoamerikancima koje je tokom kampanje vrijeđao?

Hoće li Tramp, kao što je najavio, istupiti iz Pariskog sporazuma o klimi? I, na kraju, kako će predsjednik Tramp, koji je za vrijeme kampanje još postavljao pitanje zašto SAD ne upotrijebe atomsko oružje, kako će on postupati sa nuklearnim aresnalom svoje zemlje? I kakvu će ulogu u svemu tome imati Kongres koji kontrolišu Republikanci?

Ni na jedno od tih pitanja u ovim trenucima još nema odgovora, posebno ne onih umirujućih. Sa Trampovom pobjedom, SAD i svijet stupaju na nepoznato tlo. Jasno je samo jedno: sa predsjednikom Trampom nas čekaju nemirna vremena.