Istok Europe nestaje
16. decembar 2018
Njemačka treba radnu snagu – prije svega. Dakle ne samo kada je riječ o njegovateljima i zdravstvenom sektoru. Šta je logičnije nego potražiti radnu snagu u obližnjem inozemstvu? Potpuno protiv useljavanja danas su ionako samo oni sa zastarjelim načinom razmišljanja i desničarski populisti. "Kvalificirana migracija" je nova magična riječ: Njemačka se pokazuje otvorenom prema svijetu i hita u svjetsku bitku za najpametnije glave.
Šta to dakle govori protiv toga da savezna vlada sada novim zakonom želi olakšati dobijanje posla u Njemačkoj mladim ljudima recimo sa Balkana? Primjerice medicinskim sestrama sa Kosova? Naravno ništa, posebice onda kada kao na Kosovu zaista postoje nezaposlene medicinske sestre koje bi rado došle u Njemačku.
Osim toga, ako je suditi po statističkim podacima, većina novopridošlica u Njemačkoj već odavno ima rođake. Vlada na Kosovu u svakom slučaju ne stoji na putu njihovoj sreći. Njemačke tek ne. Dakle, jedan dobro ugovoren deal bi bio dobra ideja.
Na istoku Europe je međutim računica sve više drugačija. Doduše činjenica je da je kod nas veliki broj medicinskih sestara nezaposlen, može se čuti na Kosovu. No, ne zato što one nisu potrebne. Riječ je o tome da nema novaca da one budu zaposlene. Ni jedna država u Europi ne izdvaja manje novca za zdravstvo od Kosova. Njeguj sam sebe! To je slogan koji na Kosovu upućuju svojim bolesnicima.
Ne samo iz balkanskih zemalja, već i iz brojnih novih članica EU mladi ljudi u gomilama dolaze na Zapad. Latvija je od demokratskih promjena izgubila više od četvrtine svog stanovništva, Rumunija i Litva oko šestine, i u samoj Mađarskoj taj broj iznosi šest posto. U Bugarskoj danas živi 22 posto manje ljudi nego 1990. godine, a do 2050. godine prema aktualnim prognozama će nestati još jedna četvrtina. Za dvije trećine krivice za gubitak stanovništva u ovim zemljama je odgovorna emigracija. Ostatak je u smanjenom natalitetu.
Bezperspektivnost i loši uslovi života
Rumunija ima najmanju koncentraciju ljekara u EU, Kosovo najmanju na cijelom kontinentu. No u zdravstvenom sektoru je problem samo najizrazitiji. I druge branše se u međuvemenu žale na nedostatak personala. Dramatično je tako pao broj građevinskih radnika. U boom-regionima na istoku Europe građevinski projekti mjesecima čekaju jer nema radnika. Kada bi oni bili bolje plaćeni onda bi stanovi, koje oni grade, onima koji u njih useljavaju bilo nemoguće platiti – začarani krug.
Više nije – ili je to pak samo u iznimnim slučajevima – čista nužda ta koja tjera ljude na odlazak. Ljudi idu jer mogu. Na Zapadu ih privlače atraktivne ponude za obrazovanje. Upravo bolje obrazovani cijene i međunarodnu atmosferu u zapadnim metropolama. I razlike u plaćama igraju ulogu iako često nisu odlučujuće.
Međutim situacija u primjerice njemačkom sektoru niskih plaća nije ugodna. Ljudi, uposleni u ovom sektoru, bi se rado vratili. No, nasuprot onome što ide u prilog povratku kući – poput mogućnosti da djeca mogu odrastati uz svoj maternji jezik ili to da vlastiti roditelji polako stare - stoje vrlo jaki nedostaci. Plaća se najčešće smanjuje za polovinu. Ponekad čak ni dragocjene diplome ne bivaju priznate.
Birokracija je često spora. Oni koji se vraćaju vide da su moguća radna mjesta često popunjena od strane manje obrazovanih, ali dobro umreženih koleginica i kolega. Odlaze otvoreni i željeni avanture, ostaju često interntni, ograničeni. Onom ko dolazi iz udaljenih regiona ili sa sela često nakon povratka nedostaju mogućnosti promjene, ponude za upražnjavanje slobodnog vremena, kao i pouzdanost vlasti i sudova. U borbi za najbolje ljude istok uvijek ima loše karte.
Problemi sutrašnjice
U istočnoeuropskim zemljama gubljenje stanovništva začuđujuće nije velika tema i ako ipak jest onda na pogrešan način. Prije svih desničarske stranke mobiliziraju protiv "bijele kuge", upozoravaju na nestajanje nacije, žele vratiti žene za šporet i iseljavanje stavljaju u ravan izdaje zemlje. Moderni, reformski orijentirani su naprotiv suzdržani kada je riječ o kritici – vjerojatno jer se i brojni od njih s vremena na vrijeme igraju s mišlju da i sami okušaju svoju sreću negdje drugo.
Pri tome je potrebno djelovati. Ako se prazne cijeli regioni, priroda ponovo zaposijeda sela, penzioni sistemi se urušavaju i više niko nije tu da društvu koje stari ponudi sve veću potrebu za njegovanjem, to će prije ili kasnije postati problem za cijelu EU.
Strukturna politika bi u prvom redu mogla postati problem pojedinih zemalja članica EU. Međutim apel malo koristi ako zemljama nedostaju sredstva da svojim regionima zaista daju podsticaj. Model razvoja uveden nakon demokratskih promjena u smislu ogromnih inozemnih investicija ne predstavlja rješenje za smanjenje broja stanovništva: Ukoliko se povećaju plaće onda doduše ostaju radnici. No investitori se onda povlače. A mali porezi, s kojima su privučeni u zemlju, nedostaju državama kada je potrebno ponovo oživjeti regione koji su u teškom stanju.
Europa, koja se raduje radnoj snazi sa istoka, će se prije ili kasnije morati pobrinuti i o onima koji tamo ostaju. Početi bi mogla time što će u narednom budžetkom periodu EU pojačati umjesto smanjiti sredstva u tzv. kohenzionim fondovima (fondovi čija je namjena pomoć zemljama članicama čiji je brutonacionalni proizvod po glavi stanovnika ispod 90 posto prosječnog brutonacionalnog proizvoda EU – op. red.). I tako što svoja sredstva ne bude više dijelila po glavi stanovnika, nego prema regionima. To bi bio početak.