Irma Markulin: Umjetnost obilježena banjalučkom traumom

“Na početku rata mnogi moji prijatelji napustili su grad. Otišli su sa nekoliko kofera tiho preko noći, da ih nitko ne vidi. Moji roditelji odlučili su ostati. U bučnoj višekatnici u kojoj smo živjeli odjednom su ostajali prazni stanovi, bez glasova, bez susjeda i prijatelja s kojima sam odrasla. Ponekad sam ostajala sama, jer je tata bio zarobljen u radnom logoru, a mama išla da ga traži. Ponekad su vojnici satima stajali pred našim vratima i lupali a ja se nisam smjela pomjeriti. Nismo išli u sklonište jer smo se kao manjina bojali biti otkriveni. To su bili dani, mjeseci godine bez struje, vode, prijatelja. Nije bilo ničega, osim straha da će nas otkriti”, prisjeća se Irma Markulin.

Sakrivanje i strah nakon bezbrižnog djetinjstva u socijalizmu tjerao je djevojčicu Irmu da spas traži u slikanju.

"Čitanje i crtanje mi je pomagalo da zaboravim stvarnost i rat oko sebe. Nije bilo televizije, škole, hobija. Nije bilo moguce kupiti hranu a kamoli olovke, ugljen za crtanje ili boje. U paketima humanitarne pomoći Care-a i Crvenog križa bile su ogromne količine paste za zube. Njome sam naslikala svoje prve slike sa motivima drveća na kartonu”, kaže Irma. 

Kao sjećanje na prve radove iz ratne Banjaluke, u Berlinu je 2008. nastala je njena slikarska serija „Siegerinnen“ (Pobjednice) sa ženama kao simbolima slobode i trijumfa: poput Nike sa Samotrake i Jovanke Orleanke, koje su naslikane bijelom uljanom bojom na platnu.

Mentalna sloboda u fizičkom zatočeništvu

Kada je u jednom napuštenom stanu njenih komšija pronašla a potom pročitala "Dnevnik Ane Frank” Irma je, kako kaže, shvatila "da nije sama, da nije jedina", kojoj se to događa.

“Taj osjećaj progonstva, gladi, straha bio je napisan nekom drugom rukom ali je u potpunosti bio ono što sam ja tad doživljavala. Čitanje knjige davalo mi je osjećaj mentalne slobode u fizičkom zatočeništvu. Tad nisam znala šta znači nacionalsocijalizam niti koncentracijski logor. Nisam znala da je svaki nacionalizam u svojoj srži isti. I tako sam sa 8-9 godina, počela sve više da crtam.”

Irma kaže da “to nije bila umjetnost, već nužnost - kao što ni Anna Frank nije htjela napisati bestseller, pa su olovka i dnevnik postali njen medij: zapis misli, sredstvo refleksije, bijeg u drugu slobodu, kada je iz svoje perspektive opisivala rat oko sebe.”

Ovo iskustvo odredilo je Irmin život, kojeg je “pronašla” u Berlinu 20 godina kasnije. “Prepoznala sam ga u bunkeru i u Berlinskom zidu; u socijalizmu i nacionalsocijalizmu i to je ono čime se bavim i što tematiziram kroz umjetnost.”

Inspirisana studijom fotografije na UDK Berlin u klasi svjetski poznate Katharine Sieverding, te studijom slikarstva u klasi Anselma Reylea i Antje Majewski, Irma Markulin koristi seriju fotografija kao izraz refleksija sopstvenog identiteta ali i stava prema važnim socijalno-političkim pitanjima. 

Transparentno suočavanje s prošlošću umjesto "stavljanja pod tepih"

„Kada sam došla u Berlin shvatila sam kako se ovdje ljudi suočavaju s prošlošću ne samo u umjetnosti već i u obiteljskim mikro pričama. A to ljudi kod nas stavljaju pod tepih", kaže Irma.

Po njenim riječima, takvo suočavanje nije moguće iz perspektive života sa prostora sa kojeg dolazi, jer tamo ne postoji neutralnost i distanca. Ona se, kaže, javlja tek iz perspektive koju joj je dao Berlin i njen njemački muž – koji se kao pripadnik treće poslijeratne generacije u Njemačkoj nosi sa temom 2. svjetskog rata.

“Mene se uvijek stavljalo u neke ladice. Osjećala sam da moram definisati svoje porijeklo a to nisam mogla radi multietničnosti moje familije.”

Fascinirale su je reprize vijesti na njemačkoj televiziji iz devedestih godina u kojima se izvještavalo o ratu u BiH: „Gledajući te vijesti i slike logora u kojem je bio tata, slike Omarske, Markala, Doboja, opsade i bijega, kolona iseljenih, svakodnevnih grantiranja i gorećih nebodera, sustigla me moja vlastita biografija u novouređenom i bezbrižnom settingu u Berlinu. Tada sam prvi put vidjela slike opsade Sarajeva, doznala brojke mrtvih i povrijeđenih, slušala o ´bratoubilačkom´ ratu, koji sam proživjela. Pitala sam se kako se moglo dozvoliti da nepuna dva sata zračne linije od Berlina gore neboderi, gradovi se granatiraju a ljudi mršavi do rebara opet stoje iza bodjikave žice. I shvatila da je to političko pitanje a ne ljudsko.“

Irma dodaje i kako su je i otvoreni arhivi i mjesta sjećanja u Berlinu, kao što je muzej „Topografija terora“ (Topographie des Terrors), potakle na aktivno suočavanje s istorijom. Sudjelujući na političkim diskusijama i akcijama u javnom prostoru, doživjela je „aktivno i kritičko propitivanje njemačke kolektivne prošlosti. To joj je nametalo konfrontaciju sa vlastitom biografijom.

U potrazi za izgubljenim slikama

Radeći na jednom projektu, za koji je dobila berlinsku stipendiju Elsa Neumann, koja se dodjeljuje za istraživački i postdiplomski rad, Irma je ispitivala background socijalističkih spomenika ne baveći se klasičnim prikazom spomenika već onim šta se krije iza Bogdanovićevog „Kamenog cvijeta“ u Jasenovcu kao spomenike za žrtve holokausta ili Sutjeske kao spomenika za partizanske žrtve.

„Pitala sam se kako je moguće da takva apstraktna forma nastane u Jugoslaviji dok su u DDR-u i istočnom bloku prevladavale patriotske figure boraca i majki koje doje i došla do zaključka da su jedino kroz takvu apstraktnu formu sve tri etničke grupe i njihove žrtve mogle biti stavljene pod zajednički imenitelj, čime se multietničko stopilo u jednu formu koja je mogla biti samo apstraktna".

Irma primjećuje da, "za razliku od koncentracijskih logora u Njemačkoj, u bivšoj Jugoslaviji nisu sačuvana autentična mjesta istrebljena poput baraka u kojima su boravili logoraši” i da se u kulturi sjećanja svjesno ili ne ponavlja princip “zapali i sruši, da se ne moraš sjećati”. Tako je nastala njena knjiga “U potrazi za izgubljenim slikama“, koja pokušava kroz fotografsku arhivu dokazati proturiječnost memorijalnog kulta u bivšoj Jugoslaviji.

Stereotipi Austro-ugarske monarhije o ženama u BiH

Irma Markulin sistematski se bavi i ženskim portretom kroz različite vremenske epohe i sisteme. U prikazu „Junakinje“, ona ženama bivše Jugoslavije, koje su bile simboli multietničnosti a koje su etno-nacionalisti iz 90-tih potpuno izbrisali iz javnog prostora, vraća titulu narodnih heroja i tako im ukazuje čast (1949-53).

U slikarskoj seriji „Zasljepljenje“ Irma prikazuje radnice u fabričkim halama, koje ocrtavaju razdoblje kasnog socijalizma (70tih) dok u slikarskoj seriji KuK Microstories, nastaloj u Beču u umjetničkoj rezidenciji Westbalkan, ona ispituje vjerske predrasude i bavi se odjećom i modom kao socijalnim statusom žene u BiH od 1912.-1921. Istražujući arhivu Irma dolazi u dodir sa fotomaterijalom koji na razglednicima svodi „sve žene iz BiH" na stereotip u vidu zamotane žene u feredži i bez prava, što, kaže, nije odgovaralo slici tadašnjeg građanskog društva u BiH. Irma popravlja tu iskrivljenu sliku i skida im feredže, kombinujući seriju službenih razglednica iz Austro-Ugarske monarhije sa fotografijama žena iz njenog porodičnog albuma.

U svojoj posljednjoj seriji slika „Film-stills", koja se do kraja marta može vidjeti u galeriji KUK u Kelnu, Irma se bavi ulogom žene u medijima i na filmskom platnu (60tih/80tih).

Zauvijek izgubljeni rat

Irma Markulin u razgovoru za DW otkriva kako će žene u njenim radovima postati i „Truemmerfrauen“. To su žene koje su rasčiščavale ruševine u porušenoj Njemačkoj nakon 2. svjetskog rata i žene koje u BiH traže grobove svojih sinova i muževa.

Kroz njihovu sudbinu Irma primjećuje kako se istorija ponavlja“ i postavlja pitanje: „Zar se nismo pomakli od 1918, 1941 ili 1991?” Njena je želja „da kroz privatnu priču, koja ima projekciju i na druge obitelji koje su bile miješane i poput moje sastavljene od Talijana, Čeha, Srba i Hrvata, vjernika i ateista pokušam izaći na kraj sa tom istorijom multietničkog, reflektirajući je na ono što se dešava danas“.

Danas postoje tri verzije prošlosti – što ne može izaći na dobro, ubijeđena je Irma, čijoj je porodici nekad pripadao niz objekata u centru Banjaluke. "Fatalno je misliti da ćeš ratom, etničkim čišćenjem i pripajanjem teritorija iza sebe ostaviti mir. Takvi ratovi su zauvijek izgubljeni ratovi. Zato Banjaluka (i Bosna) u mojim radovima i sjećanjima zauvijek ostaje multietnička".

Radovi Irme Markulin, koja je studirala u Zagrebu, Pragu i Berlinu, zastupljeni su u muzejima savremene umjetnosti i privatnim kolekcijama širom Njemačke i Evrope. Ova berlinska umjetnica porijeklom iz Banjaluke (BiH) imala je niz samostalnih galerijskih izložbi i tri velike muzejske postavke u Beču, Leipzigu i Berlinu a naredna je u Dresdenu. Serija Junakinje (Heldinen) je najznačajnija i najobimnija nezavršena postavka Irme Markulin, koja će obuhvatati 91 ženu - narodna heroja (do sada je uradila 28) koje personificiraju multikultutalnu ženu sa područja bivše Jugoslavije koja je potisnuta iz kolektivnog sjećanja a život je dala boreći se protiv fašizma i za slobodu svih naroda.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu