Iranci hoće promjene

Najmanje dvije godine brojni stručnjaci u Iranu upozoravaju da bi gomilanje privrednih, socijalnih i političkih problema moglo da vodi ka pobuni. Alarmantna predviđenja sada su se obistinila: pritisak nagomilanih problem  ljude je doveo na ulice.

Posljedice četiri decenije „Islamske Republike"su: više od četrdeset odsto stanovništva živi ispod granice siromaštva, a u pojedinim dijelovima zemlje čak i šezdeset do sedamdeset procenata. Najmanje jedanaest miliona ljudi živi u straćarama oko velikih gradova. Više od četvrtine radno sposobnih ne nalazi posao. To važi i za akademski obrazovane.

Bogatstvo nestaje

Iran je pritom bogata zemlja. Za vrijeme osmogodišnjeg mandata predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada (2005-2013), Iran je na izvozu nafte zaradio skoro 700 milliona evra. Ali taj novac nije bio iskorišten za suzbijanje siromaštva i nezaposlenosti.

Umjesto toga, veliki dio novca je izdvajan za vjerske i ideološke institucije, koje su usko povezane sa državom i koje podržavaju sistem. Ogromne sume novca upotrijebljene su za razvoj nuklearnog i raketnog programa. Milijarde dolara su iskorištene i da bi se režim Bašara al Asada održao na vlasti. Isto važi i za Hezbolah, Liban, šiitske jedinice u Iraku i Huti-pobunjenike u Jemenu.

Istovremeno, desetine hiljada razvojnih projekata je dovedeno u pitanje. Nedostaje novac. Kada bi u te projekte bio usmjeren samo dio novca iznijetog iz zemlje, danas bi mnogi mladi Iranci imali posao.

Rohani razočarao

U vrijeme predsjedničkih izbora, 2013. godine, na vrhuncu nuklearne krize, Rohani je u kampanji nastupio sa parolom: "Centrifugalne sile treba da se okrenu, ali i točak života". On je obećao da će riješiti nuklearnu krizu sa Zapadom i svakodnevne probleme ljudi.

Rohaniju je pošlo za rukom da pronađe ruzumno rješenje za nuklearnu krizu. Ali za rješavanje ekonomskih i egzistencijalnih problema ljudi nije imao rješenje. Razloga je mnogo: neefikasna privreda, izostanak podrške sporazumu o nuklearnom naoružanju od strane vjerskog lidera ajatolaha Homneija, pobjeda Donalda Trampa u SAD i oklijevanje Evrope da sarađuje sa Iranom, regionalne krize – naročito sa Saudijskom Arabijom, sve to je zaoštrilo situaciju. Rohani nije ispunio svoja obećanja.

Nezadovoljstvo raste

Aktuelni protesti su doduše počeli ekonomskim zahtevima, ali su brzo postali politički. Ljudi su najprije prostestovali protiv rasta cijena i Rohanijeve vlade, ali onda je sistem doveden u pitanje. Ljudi su potpuno izgubili povjerenje u državne institucije. To je razlog za brzo širenje protesta, koji su prerasli u nasilne obračune.

Uzrok protesta su dakle, mješavina siromaštva i nezaposlenosti sa jedne strane, i sa druge izgubljeno povjerenje u vladu i državne institucije. Ali oni traju tek nekoliko dana. Iza njih stoji siromašno stanovništvo u gradovima. Uticajni politički i kulturni disidenti za sada u njih nisu uključeni. Vlada proteste može da uguši nasiljem, posebno ako im se ne priključe i drugi dijelovi nezadovoljnog iranskog društva. To može da vodi ka brzom snaženju vojnih krugova i konzervativnih tvrdolinijaša, ali neće zaustaviti rast nezadovoljstva i snaga koje traže promjene i koje su svakim danom sve jače.