Iran očima njemačkog fotografa
13. august 2012Fotograf i režiser Benedikt Furman na izložbi u Minhenu prikazuje drugu stranu Irana koja nema veze sa Ajatolahom i nuklearnom politikom ove zemlje. Nada se da će njegove fotografije promovisati međunarodni mir i razumjevanje.
Benedikt Furman krenuo je 20. jula 2005.godine iz svog rodnog grada Bad Tolca na put zajedno sa prijateljem ne znajući gdje će se putovanje završiti. Opremljeni audio rekorderima, filmskim i video kamerama, fotograf i režiser namjeravali su pratiti istorijsku istočno-zapadnu rutu, poznatu kao 'Put svile', sve do Jugoistočne Azije.
Ovi planovi su se promjenili kada su dvojica Nijemaca napustila Tursku i ušla u Iran gdje su morali preći prvu pravu granicu od početka svog putovanja.
“Prvi susret sa Irancima bio je razgovor sa carinskim službenikom na granici. Bio sam uplašen da će mi konfiskovati moju filmsku opremu“, rekao je Furman.
Intenzivno istraživanje
Strah je prošao nakon 10 minuta kada je sjedio i pio čaj sa carinskim službenikom. Službenik je bio uzbuđen što se njemački auto pojavio na iranskoj granici. U tom trenutku, bilo je potpuno jasno da će 35-godišnjak morati bolje upoznati Iran.
Furman je tokom godine putovanja prešao 70.000 kilometara. Upoznao se sa užurbanim životom Teherana koji ima 15 miliona stanovnika. U planinama u šatorima nomada doživio je gostoprimstvo koje je ponovo osjetio u malom ribarskom selu na moru.
Samo jedna stvar mučila je Furmana: “Moj Farsi, koji sam naučio u Teheranu, nije bio upotrebljiv u nekima od sela“, rekao je.
Na početku njegovog boravka, režiser se nadao da će dobiti vizu za novinare. Tri mjeseca kasnije konačno je dobio dozvolu da snima fotografije i video, nedugo prije nego što je trebao biti izbačen iz zemlje. Međutim, ovo ne znači da je od tog trenutka sve teklo glatko za njega, objašnjava Furman.
“Bio sam u zatvoru nekoliko puta zato što sam radio kao novinar u područjima u kojima su novinari rijetka pojava. Često uopšte nisu znali šta je akreditacija za štampu. Zato bi me odvodili u zatvor kao mjeru predostrožnosti“, rekao je on. Ali čim bi stigao u zatvor, odmah bi 'išetao van'.
Normalni građani ga nikada nisu tretirali sa nepovjerenjem, za razliku od nekih zvaničnika.
“Kada ste u Iranu i kažete da ste iz Njemačke, nećete čuti nijednu negativnu riječ“, rekao je Furman dodajući da ih je na Njemačku najčešće asocirao fudbal, tehnologija i proizvodi visokog kvaliteta. Furman je počeo gledati ovu zemlju na drugačiji način.
Sumnjiv odgovor
Nazad kod kuće, Furman je htio da predstavi svoje impresije o Iranu i Irancima u multimedijalnoj izložbi pod nazivom 'Recite servus i salam'. 'Servus' znači zdravo u Bavarskoj i na dijalektu austrijskog njemačkog, a 'salam' znači to isto na Farsiju.
Potraga za sponzorima i odgovarajućim prostorom pokazala se kao težak proces. Čim bi spomenuo svoj projekt ljudima, osjetio je ambivalentan strah kod njih. Strah od nuklearnih bombi, terorista, Ahmadinedžada, ili jednostavno islama. Bezbrojna odbijanja samo su još više ohrabrivala Furmana.
Na kraju, pronašao je potporu kod Rajner Marie Šislera, katoličkog sveštenika iz crkve svetog Maksimilijana u Minhenu. Sveštenik je ponudio crkvene prostorije kao prostor za izložbu i tokom otvaranja održao je molitvu za mir zajedno sa predstavnicima različitih vjerskih grupa.
Činjenica da se nekima od njegovih kolega nije svidjela situacija bila je u stvari 'dokaz da je učinio pravu stvar', rekao je Šisler.
“Vratili ste mi moju zemlju“
Furman je do sada uspio sakupiti preko 50.000 evra putem interneta i socijalnih mreža od donatora iz čitavog svijeta. Kao što je bilo očekivano, velike grupe posjetilaca – uključujući Irance – prisustvovalo je otvaranju izložbe, koja se održava od 12. avgusta u crkvi svetog Maksimilijana.
“Bilo je veoma dirljivo kada mi je jedna žena prišla i rekla: Vratili ste mi moju zemlju“, rekao je Furman. Namjerava prikazati slike iz Irana i na drugim lokacijama, uključujući Tel Aviv. Već je pridobio na svoju stranu veoma poznatog Izraelca Rona Edrija, osnivača kampanje na Fejsbuku pod nazivom 'Izrael voli Iran'.
Autor: Hans Spross / Staša Nikodinović
Odgovorni urednik: Svetozar Savić