Iraku je potrebna pomoć Zapada

Bezbjednost Evrope se brani i na Hindukušu“, rekao je jednom bivši njemački ministar odbrane Peter Štruk. U to vrijeme trebalo je opravdati misiju njemačkih i drugih zapadnih vojnika u Avganistanu. I dalje je sporno i podijeljena su mišljenja da li je i koliko ta misija bila uspješna ili možda samo djelomično uspješna jer su Talibani i Al Kaida privremeno oslabljeni. Ali Struckova analiza ugroženosti i dalje je aktuelna a opasnost ne prijeti samo sa Hindukuša.

Danas moramo priznati da je bezbjednost Evrope ugrožena onim što se događa u Mosulu, Tikritu i Ramadi. Posljednjih nekoliko dana, jedan za drugim, gotovo bez otpora, ti irački gradovi padaju u ruke radikalnih džihadista. Borci ogranka Al-Kaide „Islamske države u Iraku i Siriji“ (ISIS) na meti imaju Bagdad. Stotine hiljada ljudi iz Mosula i okolnih područja je pobjeglo u velikoj panici da bi izbjeglo teror pod maskom vjere. Time se broj ratnih izbjeglica u tom regionu povećao. Oni idu od zemlje do zemlje ili od regiona do regiona – da bi se neki od njih odvažili da potraže zaštitu i u susjednoj Evropi.

Državni teror je neprihvatljiv

Zbog očekivanog otpora šiitskih i kurdskih paravojnih snaga u gradovima sa manje sunita teško je zamisliti da će džihadisti u dogledno vrijeme osvojiti cijei Irak. Susjedne države ili drugi akteri u regionu, kao što su Iran, Turska i Izrael, takođe ne bi ostali po strani. Ipak, cijelom Iraku još jednom prijeti beskrajni talas nasilja i terora pod kojim bi ovoga puta mogao da se raspadne. U dijelovima Iraka i u susjednoj Siriji svijet bi onda bio suočen sa do zuba naoružanom „kalifatskom državom“ sunitskih ekstremista koja bi brzo mogla da se razvije u omiljeno mjesto za vojnu obuku džihadista iz cijelog svijeta.

Svijet ne smije da dozvoli uspostavljanje jedne takve terorističke države: u ovoj opasnoj situaciji Iračani imaju pravo na našu pomoć i solidarnost. Posebno zato što bi takva država trajno bila prijetnja, naročito za Evropu. Čak i sada, pored sunitskih ekstremista iz arapskih i azijskih zemalja, ISIS u svojim redovima ima i mnogo boraca iz Evrope. I čovjek, koji je osumnjičen da je ubio troje ljudi u Jevrejskom muzeju u Briselu, ranije se borio u Siriji za ISIS.

Ali šta uopšte Zapad može da uradi s obzirom na složenu situaciju na terenu? Direktna vojna intervencija do daljnjeg je isključena, prije svega zbog gorkih iskustava SAD-a i njihove međunarodno-pravno sporne vojne akcije u Iraku. Zapad bi trebalo da odoli iskušenju da se priključi savezu iz interesa sa sirijskim diktatorom Bašarom al Asadom, jednim od glavnih protivnika ISIS-a. Asad nije ni malo bolji od sunitskih džihadista, čak i ako on svojim protivnicima ne odsijeca glave po navodno islamskim pravilima, već ih zasipa bombama.

Potrebna je ne samo vojna pomoć

Ono što je prije svega potrebno jeste vojna pomoć, kao što su to SAD već obećale. Protiv terora se mora boriti silom – to je neizbježno. Ali to ne mora tako i da ostane. Svaka pomoć iračkoj vladi mora biti politički uslovljena: šiitski premijer Nuri al-Maliki ne smije više da marginalizuje sunitsku manjinu svoje zemlje prilikom raspodjele ekonomskih resursa i političke moći. Zapad mora da vrši politički pritisak i na navodno „lojalne“ saveznike kao što su Saudijska Arabija i druge zemlje u regionu Persijskog zaliva. Upravo u tim „partnerskim zemljama“ sjede sponzori ISIS-a i kompanije koji i dalje bezobzirno potpiruju sukob između šiita i sunita.