Intifada - 25 godina od izbijanja "rata kamenjem"

8. prosinca 1987. se jedan izraelski teretni kamion zabio u skupinu automobila s Palestincima u blizini palestinskog izbjegličkog kampa Džabalija na sjeveru Pojasa Gaze. Četvero ljudi je izgubilo život. Palestinci su taj sudar ocijenili kao osvetničku akciju za ubojstvo jednog Izraelca dan prije. Spontano su izašli na ulice kako bi prosvjedovali protiv izraelske okupacije. Prosvjed se proširio ubrzo na Zapadnu obalu i istočni Jeruzalem. Uskoro su izbile ulične borbe između Palestinaca i izraelske vojske: prva "Intifada" - arapska riječ za "istresanje" i u daljem kontekstu zatim i "ustanak" - je rođena.

Godinama, sve do potpisivanja prvog Sporazuma iz Osla u rujnu 1993., su se sukobljavali neravnomjerno naoružani protivnici: palestinski mladi, koji su kamenjem, poslije i molotovljevim koktelima, gađali dobro naoružane izraelske vojnike. Shodno tom prizoru se Intifada često naziva i "rat kamenjem".

Šestodnevni rat i posljedice

Nesreća u izbjegličkom kampu je bila samo izlika za nasilje, suglasni su u svojoj ocjeni danas palestinski i izraelski analitičari. "Glavni razlog je bila okupacija od 1967.", pojašnjava bliskoistočni povjesničar Moše Maoz, docent na jeruzalemskom "Hebrew University". 20 godina su Palestinci živjeli pod tom okupacijom i dodaje: "Iako je ona možda bila nešto slobodnija od drugih, ipak je to bila okupacija. Ne možete se kretati, dolazi do ograničavanja i ponižavanja. I to je dovelo do izbijanja prve Intifade."

To ne poriče ni politolog Efraim Inbar, direktor centra "Begin-Sadat for Strategic Studies" pri Bar Ilan sveučilištu. On upućuje na to da je okupaciji prethodio Šestodnevni rat iz 1967. godine. "To je bila jedna protiv Izraela usmjerena agresija. I kao reakciju na to smo okupirali ta područja iz kojih je potekla ta agresija."

Smrt i nasilje

Pod okupacijom su Palestinci patili u mnogim pogledima, pojašnjava politolog Mahdi Abdul Hadi s palestinske akademije "Society for the Study International Affairs" ("Passia"). Stoga su, kaže Hadi, njegovi njegovi zemljaci ustankom htjeli u prvom redu poslati poruku Izraelcima: "Poručili smo im: ne želimo vas uništiti, želimo živjeti s vama rame uz rame. Samo zahtijevamo da priznate našu čast, naša prava i našu budućnost na 22 posto okupiranog tla na Zapadnoj obali, u Pojasu Gaze i istočnom Jeruzalemu." Ali do razgovora najprije nije došlo. Umjesto toga je vladalo nasilje. Prema navodima izraelske organizacije za ljudska prava B´t selem, nakon Intifade je izbrojeno oko 1.500 mrtvih na palestinskoj i 420 na izraelskoj strani.

Kreativni otpor

Palestinci su iskušavali i nova, miroljubiva sredstva otpora. Palestinski dućani više nisu bili otvoreni ili su bili otvoreni samo nekoliko sati, pa je tako nastala slika, koja je za Izrael bila izrazito neugodna. Nisu više plaćali poreze, niti kupovali izraelske proizvode. I uvijek iznova su se okupljali na prosvjednim marševima. Demonstranti su, napominje Mahdi Abdul Hadi, na taj način Izraelcima davali do znanja da će ostati tu. Ali prije svega su im htjeli dati do znanja: "Ne možete nas ni uništiti, a ni deportirati. Možete nas doduše strpati u zatvor, ali time biste se pokrenuli u smjeru jednog aparthejd-sustava."

Kao aparthejd su Palestinci zatim nazivali i gradnju izraelskih naselja. Izrael je gradnju nastavio unatoč dva potpisana Sporazuma iz Osla iz 1993. i 1995. Tim Sporazumom je dogovoreno da Palestinci doduše mogu sami upravljati dijelom njihovih područja, ali odlučujuće pitanje o konačnim granicama između Izraela i buduće palestinske države nije riješeno. Pitanje granica je do danas otvoreno. Palestinci predbacuju Izraelu da gradnjom naselja želi stvoriti činjenice, koje bi utjecale na buduće granice.

Poziv Biblije za životom u zemlji proroka

Tu kritiku ne prihvaća Efraim Inbar. On za gradnju naselja navodi religijske razloge. Židovstvo je, kaže, nacionalna religija Izraela i stoga su nacionalni i religijski motivi čvrsto isprepleteni. "Mnogi Izraelci se osvrću na povijesti i Bibliju - i vide jednu zemlju, u kojoj je nastala židovska kultura. Znači razumljivo je da pokušavaju živjeti u zemlji proroka. Biblijska zemlja u Izraelcima budu brojne nacionalne osjećaje."

No, može li se kod pitanja modernog povlačenja granica pozivati na davne povijesne razloge ili religijske osjećaje? Palestinski politolog Abdul Hadi u nastavku izgradnje naselja vidi prije svega prepreku jednom mirnom dogovoru dvije strane. "To nam pokazuje da nam Izraelci žele poslati prije svega jednu poruku: nikad nećemo napustiti Zapadnu obalu. O Pojasu Gaze neka se brinu Egipćani. A Jeruzalem će postati izraelski grad."

Područja "očišćena od Židova"?

Efraim Inbar naprotiv Palestincima predbacuje da se odvajaju od Izraelaca. Za obrazloženje koristi i jedan povijesno opterećen pojam: "Ukoliko se ikad osnuje palestinska država, ne znam zašto bi to područje trebalo biti 'očišćeno od Židova'." Takvu jednu argumentaciju ne žele prihvatiti sekularne palestinske organizacije. Stalno ponavljaju da nisu protiv židovstva, već protiv izraelske politike u autonomnim područjima. Tu politiku, pojašnjava Abdul Hadi, ne doživljavaju kao multireligijski zajednički život, nego kao okupaciju.

A argument da nova naselja služe sigurnosti Izraela je i među samim Izraelcima osporen. "To je budalaština", kaže Moše Maoz. "Protivno je slučaj: vojnici moraju naseljenike štititi. Moraju štititi svako dijete, koje se nalazi na putu u drugo naselje ili grad. Sa sigurnošću to nema nikakve veze."

25 godina je prošlo od izbijanja prve Intifade. Početkom novog tisućljeća je uslijedila druga Intifada. Ali osnovni konflikti su još uvijek prisutni. Nakon nedavnih sukoba mnogi se plaše da bi moglo doći i do trećeg izdanja "rata kamenjem".

Autorice: Kersten Knipp / Marina Martinović

Odgovorni urednik: A. Šubić