Ima li spasa nogometu na zapadu Balkana?

Kad je nogomet posrijedi, u razmjerno pravilnim ciklusima pokreće se na prostoru tzv. Zapadnog Balkana tema osnivanja zajedničke, regionalne lige. Nakon razdruženja SFR Jugoslavije i gašenja njezina nogometnog konteksta, naime, novonastale su se malene lige suočile prvenstveno s nedostatkom jače domaće natjecateljske konkurencije. A to je - među ostalim uzrocima – dovelo do manje kvalitetnog nogometa, odljeva mlađih igrača u bogatije sredine, slabijeg interesa publike i, konačno, sve mršavijeg profita klubova.

Ipak, svaki se put diskutanti spotaknu o politička, tj. sigurnosna i ekonomska pitanja: je li možda još prerano za takav pokušaj, i ne bi li njegova cijena bila preskupa, čak znatno veća od dobiti? Ili, riječima predsjednika Nogometnog saveza Crne Gore, bivšeg proslavljenog igrača Dejana Savićevića: "Plašim se da bi to bila masakr-liga“. On je to izjavio prije tri godine, a i nedavno je upozorio na problem itekako očekivanih međunacionalnih navijačkih sukoba između hrvatskih, srpskih, bošnjačkih i crnogorskih navijača.

Prazne tribine ili krvoprolića

Nitko još ne zna rješenje za to, osim nabačene ideje da se onemoguće gostujuće navijačke posjete, kako nepuna dva desetljeća nakon rata iliti ratova na ovim prostorima, ne bi došlo do stadionskih krvoprolića. Ali, kakav je to nogomet bez navijača, tj. s tek jednom navijačkom stranom na tribinama? U drugim je sportovima – košarci, vaterpolu, rukometu – zajednička liga prošla kudikamo laganije i stvari već nekoliko godina funkcioniraju relativno dobro. Nogomet je, međutim, posve druga priča s očito daleko većim političkim, nacionalnim i emocionalnim nabojem.

Ante Vrdoljak, nekadašnji predsjednik NK Zagreba, a sada djelatnik u Zagrebačkom sportskom savezu, ističe da liga bez sponzora i gledatelja nema šanse da opstane. A takve su sve koje bi došle u obzir za kandidiranje najboljih klubova u regionalnu ligu. "Mi sada imamo navodne profesionalce, ali te lige nitko ne gleda. Organizacija je također loša, evo, nikad se do kraja sezone ne zna koliko će klubova ispasti, odnosno ući dogodine“, rekao nam je Vrdoljak, odmah potom se okrećući izvansportskim motivima u ovoj temi – šovinizmu.

"Austrougarskoj" ne trebaju divljanja hrvatskih, srpskih i b-h navijača

"Sve i da iznađemo model koji bi zadovoljio poslovne standarde kakvi su normalni u Europi, mi ne bismo znali kako izaći na kraj s niskim strastima, i sve bi tako moglo pasti u vodu“. Vrdoljak naglašava da je nasilje pritom itekako prisutno i u sadašnjim pojedinačnim ligama, navodeći primjer navijača Dinama i Hajduka, najvećih hrvatskih klubova, a koji su u permanentnom sukobu. Ali, on svejedno ne bi olako odustao od ideje o zajedničkoj ligi, jer je činjenica da se suradnja između ovdašnjih zemalja konstantno razvija u valjda svim ostalim djelatnostima, izuzev u nogometu.

Kad ga se priupita za alternativne ligaške prijedloge, poput onog o „austrougarskoj“ ligi, međutim, Ante Vrdoljak još je skeptičniji. Prije svega zbog zaključka da npr. Austrijanci, kao posjednici jedne umnogome primjereno sređene nacionalne lige, zacijelo ne bi htjeli imati posla s nogometnim sredinama poput hrvatske ili bosanskohercegovačke ili srpske.

"Maksimir i Poljud mogli bi napuniti jedino veći ex-jugoslavenski klubovi"

Splitski novinar i sociolog te publicist Damir Pilić, nekoć i sam aktivni navijač, pak, drži kako bi „austrougarska“ liga patila od pomanjkanja utemeljenja u tradiciji, za razliku od nesigurne i rizične, doduše, ali itekako motivirajuće zapadnobalkanske. "Maksimir i Poljud (na naslovnoj fotografiji, op.ur.), pa tako i 'Marakanu' ili Grbavicu, mogli bi napuniti jedino veći ex-jugoslavenski klubovi, i to je svima jasno“, kaže Pilić za DW, "dok bi alternativa značila potiskivanje balkanske sastavnice hrvatskog identiteta u korist srednjoeuropske."

Pilić je mišljenja da nogomet ipak nije pravi medij za tu vrstu eksperimentiranja s nacionalnim identitetom, iako nema načelno ništa protiv "ustrougarske"lige. Kad je riječ o zapadnobalkanskoj, i njemu je očigledno kako druga strana rečene visoke motivacije znači potencijalno visoku opasnost, a utakmice bez gostujućih navijača smatra besmislenim. "igurno je jedino da bi sportska opravdanost takve lige sama za sebe bila više nego jasna" riječi su Damira Pilića.

Veliki i mali klubovi

Jer, klubovi bi imali puno više jakih utakmica, mladi igrači bi brže stasavali, a tribine bi bile osjetno popunjenije. Otvoreno je pitanje kako bi se prema tome postavila UEFA, krovna europska nogometna organizacija, dok je veoma izvjesno da bi na gubitku ostali manji balkanski klubovi. Ali, kako napominje Pilić, upravo je poplava malih klubova u namnoženim nacionalnim ligama dovela do pada kvalitete igre u tim zemljama, te do teške provincijalizacije ovog sporta.

Svoje stajalište na ovu temu iznio nam je i bivši hrvatski nogometni reprezentativac Mario Stanić, danas inače kolumnist sportskog portala „Igralište.hr“. On zaključuje da zajednička liga ne bi naišla samo na vjerojatni otpor malih klubova, nego i najužeg skupa onih uspješnih, koji danas lakše ulaze u europsku Ligu prvaka iz svojih nacionalnih konkurencija u kojima su više-manje neprikosnoveni.

Velika tržišta gase mala

Dinamo i, recimo, Zvezda, pa Željo... Veliko je pitanje bi li njihovi gazde zarađivali više iz regionalne lige, nego što uzimaju sad. Mislim da to nitko još nije pažljivo istražio“, rekao nam je Stanić. Mimo toga, niti on ne zna odgovoriti na gore navedeno, vječito pitanje: je li vrijeme za to ili je bolje pričekati još neko vrijeme? Mario Stanić sliježe ramenima i odgovara da smo ionako došli do enigme kako uopće spasiti samu budućnost nogometa na ovom prostoru.

Nekoć pouzdani veznjak Željezničara i Dinama te hrvatske reprezentacije, internacionalac u Portugalu, Belgiji, Italiji i Engleskoj, nije naime siguran da bi uspio ijedan od zamišljenih pokušaja spasa. Drukčija su vremena negoli prije 20 i više godina, svijet se globalizirao, velika tržišta preuzela opći primat, i novac danas apsolutistički vlada nogometom. A pred tim nam iskušenjem možda ne bi pomogli ni radikalno pripitomljeni navijači.

Autor: Igor Lasić, Zagreb

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić