I samoprijava zbog utaje poreza ne može biti dovoljna

Već dugo se redaju imena poznatih ličnosti koje su otkrivene u tome da su svoj imutak sklonile "na sigurno", daleko od očiju njemačkih poreznika. One doista dolaze iz svih područja javnog života, od nogometne legende Uli Hoeneßa, bivšeg direktora Njemačke pošte Klausa Zumwinkela, a nisu pošteđeni niti političari bez obzira kojoj stranci pripadali.

Tako je državni tajnik zadužen za kulturu, političar socijaldemokrata i veoma bliski suradnik berlinskog gradonačelnika Wowereita, Andre Schmitz morao ovog tjedna podnijeti ostavku jer je otkriveno kako je godinama imao bankovni račun u Švicarskoj sa oko 425 tisuća eura.

Još je upečatljiviji netom otkriveni slučaj političara kršćanskih demokrata Helmuta Linssena. Naime, on je bivši ministar financija pokrajine Sjeverna Poranjija i Vestfalija čiji je ured uporno kupovao popise osoba koje imaju račune u stranim bankama, iako je praktično redovito riječ o ukradenim informacijama iz neke banke. Linssen i dalje itekako ima veze s novcem jer je trenutni blagajnik čitave Merkeličine stranke i ispada da je upravo taj bivši lovac na utajivače svoj novac držao daleko od njemačkih granica.

"O Bože, o Bože!"

Doduše, u slučaju Linssena još nije posve izvjesno, da li je riječ o utaji poreza. Jer kako tvrdi, to je novac koji je stekao nasljedstvom i navodno ga je uredno prijavio poreznim službenicima. Ali putanja tog novca doista izgleda kao iz slikovnice za utajivače-početnike: uplaćen u Luksemburgu, prebačen u izmišljenu tvrtku na Bahamskom otočju, zatim prebačen u sličnu tvrtku koja se sastoji tek od poštanskog sandučića u Panami da bi opet bio vraćen u Luksemburg. Ali praktično nigdje nije dobio kamate koje bi onda morao prijaviti njemačkim poreznicima, iako je drugo pitanje, zašto je onda to uopće činio?

Ipak, kada su Linssena novinari suočili sa tim njegovim imutkom, on je tek uspio izmucati "O Bože, o Bože!" Jer iako se jedva može naći slučaj da je netko od tih uglednika doista dospio u zatvor, takvi slučajevi redovito vode do golemog gubitka ugleda te osobe. To je osobito pogodilo Alice Schwarzer, najpoznatiju njemačku feministicu, izdavačicu časopisa Emma i gorljivu zagovornicu ženskih prava. I ona je naime u osamdesetima prošlog stoljeća otvorila račun u Švicarskoj o kojem njemački poreznici dugo ništa nisu znali.

Najpoznatija njemačka feministica je priznala kako je otvorila račun u Švicarskoj u doba kad je zbog pritiska koji se vršio na nju zbog njenih feminističkih stajališta, "razmišljala" preseliti u tu zemlju. Ali tvrdi i kako se sama prijavila njemačkim poreznicima i kako je već platila 200 tisuća eura poreza, što pokriva sva potraživanja njemačkih poreznika, točnije ona koja još nisu zastarjela. Zato i ovo otkriće njenog računa smatra "kampanjom" protiv njene ličnosti i feminističkih stavova koje zastupa.

Koja je razlika između utaje i krađe?

Ipak, čak niti političarka Zelenih Katrin Göring-Eckardt, bez obzira koliko su joj bliska stajališta poznate feministice, ne može prihvatiti taj argument Alice Schwarzer: "Ako je netko učinio neku grešku, onda bi trebao stajati iza toga umjesto da se sad predstavlja kao žrtva." Jer svi ti slučajevi poznatih utajivača su rasplamsali polemiku, da li da se uopće prihvati postupak gdje bi se onima koji se sami prijave, tek odredi globa i to bi bio kraj čitave kazne.

Sve je više političara koji smatraju kako tome mora doći kraj i kako je utaja poreza jednako teško krivično djelo kao i krađa ili posjed narkotika, gdje prijava protiv samog sebe krivca ne oslobađa krivične odgovornosti. "Moramo razgovarati o tome, da li je samoprijava utaje koja vodi oslobađanju od krivice još uvijek u duhu vremena", kaže dopredsjednik kluba zastupnika socijaldemokrata u Bundestagu, Hubertus Heil. Drugog političara SPD-a, Ralfa Stegnera pak takva samoprijava podsjeća na "ostatak feudalnih odnosa" gdje bi "iskreno pokajanje" vodilo oslobađanju od grijeha. Ali sad to tek potiče "kriminal među bogatunima", smatra Stegner i dodaje kako tu nije riječ o nekakvom "pokajanju" nego o pukom strahu od zatvora.

"Pustite ih neka nam dolaze!"

Zapravo, među najglasnijim protivnicima ukidanja "popusta" u slučaju samoprijave zbog utaje poreza spadaju upravo njemački poreznici! Naime, svaki put kad se u javnosti pojavi informacija kako je u ruke poreznika dospio novi popis građana koji u nekoj poreznoj oazi imaju bankovni račun, dolazi do pravog stampeda na porezne urede i obično tek manji dio od onih koji se prijavljuju, doista jesu na tom popisu.

Do njih bi se teško došlo čak i ako bi se uvelike povećao broj poreznih službenika i to je učinak koji se ne smije podcijeniti. S druge strane, već postoji granica od jednog milijuna eura i ako je ta osoba utajila, odnosno dužna poreznicima veći iznos, onda to jednostavno više ne može završiti samo s globom. A ako je već počeo krivični postupak zbog utaje, onda (kao i u slučaju dužnosnika minhenskog nogometnog kluba Hoeneßa) niti samoprijava ne pomaže mnogo.

Zato i nasljednik Linssena na položaju pokrajinskog ministra financija, Norbert Walter-Borjans smatra kako bi se prije trebalo pozabaviti rokom zastare, a i maksimalnim iznosom kod kojeg je još moguć nekakav dogovor s poreznim uredom kako bi se koliko-toliko izvukle doista tek "sitne ribe". Jer kad je riječ o većim iznosima, onda to ne može značiti kako je negdje došlo do greške, nego da se "svjesno pokušalo prevariti porezni ured", smatra Walter-Borjans.

Iako su političari kršćanskih demokrata mnogo oprezniji kod pitanja samoprijave utajivača poreza, njihov financijski stručnjak Norbert Barthle smatra kako problem prije svega treba rješavati na njegovom izvoru: "Mi trebamo postupak samoprijave sve dok postoje porezne oaze. Samo tako država može doći do poreznog novca koji joj pripada", smatra Barthle.

Autori: C. Bleiker / A. Šubić

Odgovorna urednica: Zorica Ilić