"I on ima pravo da živi“

Njena trudnoća je proticala sasvim normalno. Radost što će postati majka, svakodnevno je zaokupljala, tada 24 godišnju, Katarinu iz Kelna. Nakon jednog od rutinskih ginekoloških pregleda, Katarina je upućena na dalje pretrage u Univerzitetski klinički centar u Kelnu. „Mom ginekologu se nisu dopali rezultati ultrazvučnog pregleda kojeg je uradio u 24 sedmici trudnoće“, prisjeća se Katarina.

Misleći da je to zbog prehlade, koju je imala tih dana, Katarina se bez ikakvih sumnji uputila na pregled. Nekoliko dana kasnije, konstatovano je da njena beba ima Downov sindrom. „Kada mi je to ljekar saopštio, tlo pod mojim nogama se zatreslo. Meni i mom mužu je ljekar objasnio šta to znači i upitao da li smo spremni zadržati bebu ili se ipak odlučiti za abortus. Skoro u isti glas smo odgovorili ´ne´", kaže Katarina.

Ona nije htjela biti jedna od 90 posto majki u Njemačkoj koje se odluče na abortus nakon što se kod njene bebe dijagnosticira Downov sindrom. Nakon prvog šoka i, kako kaže, pada u „crnu rupu“ kao i perioda praćenog suzama, Katarina i njen muž Maruen su se oprostili od vizije zdravog djeteta.

„Njegove oči su govorile sve"

„Kada sam ga rodila, bila sam najsretnija majka. Posebno kada sam vidjela njegove oči. Taj prvi kontakt s njim mi je samo bila potvrda da sam donijela ispravnu odluku“, uvjerena je Katarina. Njen i život njenog muža se rođenjem djeteta promijenio u potpunosti. Maruen je nastavio raditi kao automehaničar, dok je Katarina, trgovkinja u jednom supermarketu, prestala razmišljati o karijeri šefa neke od filijala. „Tom mi je na prvom mjestu. Ipak, nastavila sam raditi. Radim samo pola radnog vremena, a za to vrijeme se o Tomu brinu moji i Maruenovi roditelji", kaže Katarina.

Svoju životnu priču rado dijeli sa drugim ljudima, ali izbjegava fotografisanje. Članica je jednog od udruženja koje pruža pomoć porodicama koje imaju djecu sa Downovim sindromom. Želja joj je da i drugim budućim majkama skrene pažnju na to da ne razmišljaju o abortusu nakon što se kod njihove bebe ustanovi Downovov sindrom ili neki drugi nedostatak.

Novi zakon i briga o osobama sa posebnim potrebama

U Njemačkoj je prošle godine živjelo 7,6 milona ljudi sa invaliditetom. Skoro polovina su osobe starije od 75 godina dok procenat djece i mladih iznosi dva posto. U Njemačkoj veliki broj fondacija i udruženja pomažu teško oboljelu djecu, djecu sa posebnim potrebama i njihove porodice. Fondacije i udruženja nude različite vidove pomoći, od opremanja specijalnih prostorija u vrtićima i školama, do nabavke vozila koja su prilagođena djeci sa invaliditetom ili transporta djece do obrazovnih ustanova ili radionica.

Katarina posjećuje jednu igraonicu u sjevernom dijelu Kelna u kojoj se drugim porodocama, koje imaju djecu sa poteškoćama u razvoju, uključila u akciju skretanja pažnje na ovu kategoriju građana jer vlada u Berlinu od 2017. godine namjerava izmijeniti zakon kojim je regulisana podrška osobama sa invaliditetom. U Njemačkoj trenutno više od 860.000 osoba sa invaliditetom dobija socijalnu pomoć. Više od polovine ovog broja su osobe sa psihičkim poremećajem. 

Radije kazna nego zapošljavanje invalida

Novim zakonom, pored ostalog, osobe sa posebnim potrebama ubuduće bi dobijale pomoć nezavisno da li žive same ili u domu. Osim toga zakonom bi se trebalo olakšati zapošljavanje. Ukoliko poslodavac zaposli osobu sa posebnim potrebama, od države bi mogao dobiti i do tri četvrtine plate koju izdvaja za tog radnika. Prema statističkim pokazetiljma trenutno u Njemačkoj oko 40.000 firmi to ne radi i zbog toga radije plaća novčanu kaznu.

Osobe sa posebnim potrebama se boje da će novim zakonom biti smanjen novac i za njegu. Za Katarinu, kada je njen Tom u pitanju, stvari su jasne: dok su ona i njen muž živi, njemu neće ništa nedostajati. „Kakav god da je, Tim je plod naše ljubavi. Da nam nije toga, vjerovatno bi život bio teži", kaže Katarina i ponosno kaže da je u trećem mjesecu trudnoće.