I mi imamo konja za utrku

Ejub Hasić je veliki ljubitelj konja. Jadran i Lisan su ljubimci koje s ponosom pokazuje i govori kako za njih postoje tri vrste opreme; oprema za jahanje, rad u šumi ili kako on kaže „štrafanje“ i za oranje.

Međutim, danas je veoma teško pronaći opremu za konje.Ukoliko uspijete, ona je vrlo skupa. Konji se, najviše, opremaju iz hobija i to ne daje nadu u opstanak ovog zanata.

Nekad na „Oktoberfest“, a sad ni u šumu

U Busovači, tik pored puta za Fojnicu, nalazi se satlerska radionica Žarka Kulića. Postalo je pravilo da se zanati nasljeđuju s koljena na koljeno.

„Moj djed je bio njemački vojnik i radio je za potrebe konjice. On je otvorio radnju, a kasnije su zanat naslijedili moj otac i striko, i na kraju....ja“. „Posla ni izbliza nema kao prije“, nastavlja Kulić, „animalne zaprege je sve manje, šuma je isječena, konji sve rjeđe rade. Sada su aktuelne mašine i one nisu uništile samo šumu“ aludira na industrijalizaciju koja je ubrzala odumiranje starih zanata.

Žarko se nada da bi obnavljanem poslovnih veza sa Austrijom moglo donijeti lijepe vijesti.

„ Jedna stara austrijska porodica koja se bavi proizvodnjom piva ima i konje u posjedu koji im služe i kao reklama. Mi smo te konje „cifrali“, pravili ukrasne horme kada oni idu u Njemačku na „Oktoberfest“ , snadbjevali ih različitom opremom i ukoliko se taj kontakt obnovi, moglo bi biti posla“ – nada se Žarko.

Zanat umire, ali niko za to ne mari

Do tada satleri rade samo na očuvanju tradicije. Ajvatovica, poneki vašar kao što je Puračić, ili za Miholjdan i Đurđevdan, tada se ljubitelji konja pojavljuju i ponešto kupe, ali sve je to „slabo“. Žarko upravo izrađuje povodac za velikog prijatleja, hadžiju Envera koji svake godine posjećuje Ajvatovicu. I ovaj, kao i slični zanati koji nestaju, ne nailaze na razumijevanje vlasti.„Mi smo dolazili, pitali, tražili, ne samo ja nego i kolege obućari, krojači, ali od toga nema ništa. Samo kažu idi u sobu broj jedan, idi u sobu pet... Iste nam poreze daju kao da imamo prodavnicu mješovite robe.“ Zbog svih problema, i ono malo opreme koja se uspije izraditi, jako je skupa. Ejub pokazuje svoju kolekciju. „ Kada bi za jednog konja uzimao novu opremu, koštala bi 1500 KM, običan ukras kao oglavina sada je 150 do 200 eura.“

Kaže da je sve to jako skup sport, ali strast za konjima potkrpeljuje izrekom kako „baba daje jedan dukat da uđe u kolo, a kasnije bi dala dva da izađe, no – nešto joj ne da“!

Autor: Mirsad Čamdžić

Odg. urednik: Jasmina Rose