I danas nam je potrebna Jalta
4. februar 2020
Bila je to fotografija koja je prije 75 godina obišla svijet: rame uz rame sjede britanski premijer Vinston Čerčil, američki predsjednik Frenklin D. Ruzvelt i sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin. Ukrućeni u foteljama, utonuli u zimske kapute.
Ta slika trebalo je da simboliše jedinstvo velikih sila i nadu u trajan mir nakon završetka Drugog svjetskog rata koji je započela nacistička Njemačka. Fotografija je snimljena u crnomorskom ljetovalištu Jalti, na konferenciji na koju je Sovjetski Savez 4. februara 1945. pozvao svoje saveznike u borbi protiv nacista. U to vrijeme Hitlerovo „hiljadugodišnje carstvo" bilo je pred raspadom.
Kako podijeliti Nemačku?
Na zapadnom frontu Amerikanci i Britanci su, uprkos velikom otporu Nijemaca, brzo napredovali. Na istoku su sovjetske trupe u okviru velike zimske ofanzive došle na 100 kilometara do Berlina. Nešto kasnije, 30. aprila, Hitler se ubija u svom bunkeru. Osmog maja Njemačka potpisuje bezuslovnu kapitulaciju.
U Jalti, gdje su ranije ljetovali ruski carevi i aristokratija, trebalo je nastaviti razgovore započete ranije u Teheranu, prije svega o podjeli i denacifikaciji Njemačke ali i o uspostavljanju novog svjetskog poretka. U to je spadalo i od strane Zapada forsirano osnivanje Ujedinjenih nacija, kao buduće najvažnije globalne organizacije na svijetu.
Nada pobjednika u saradnju
Osnovni cilj konferencije bio je: kako uskladiti djelimično različite interese pobjedničkih sila? U tom trenutku, komunista Staljin i kapitalisti Ruzvelt i Čerčil još imaju zajedničkog neprijatelja – Njemačku. Dvije godine kasnije saveznički se raspada i počinje hladni rat.
„Čerčil i Ruzvelt su svo vrijeme rata bili u kontaktu, dopisivali su se i susretali. Staljina su prije toga sreli samo jednom, u Teheranu krajem 1943. Njih dvojica su polazili od toga da će se saradnja nastaviti i poslije rata, godinama, čak decenijama. Zato su bili spremni na kompromise", kaže kelnski istoričar Jost Difler u razgovoru za DW.
Podjela svijeta
„Istovremeno, Ruzvelt i Čerčil su znali s kim imaju posla. Bilo im je jasno da brutalni sovjetski diktator želi da proširi svoj uticaj u Evropi. Oni tu nisu imali nikakve iluzije", smatra istoričar Vilfrid Lot s univerziteta u Duisburgu.
Ali, „atmosfera je sve u svemu bila dobra. Ponekad bi se neko naljutio, ustao, nije želio da prihvati ovo ili ono. Ali vladao je ipak duh saradnje", tvrdi Difler.
Konferencija i pregovori trajali su do 11. februara. Na kraju je Čerčil uspio da Francusku nametne kao četvrtu okupacionu silu u Njemačkoj, a Ruzvelt je privolio Staljina na pristanak da se i Sovjetski Savez uključi u rad Ujedinjenih nacija i da se Moskva angažuje u ratu protiv Japana. A Staljin je dobio pravo da teritorije u Evropi – one na kojima se nalazila sovjetska vojska, stavi pod sferu uticaja Sovjetskog Saveza.
Njemačka ne smije više nikada da ugrozi mir
Osim toga, Staljin je dobio i neke teritorije na dalekom istoku na račun Japana i Kine, kao i pravo na veto u budućem Savjetu bezbjednosti UN-a. Konkretna granica Sovjetskog Saveza i Poljske trebalo je kasnije da se sasvim definiše, ali je dogovoreno da se kao demarkaciona linija prizna granica iz 1939, kada su Hitler i Staljin još sarađivali i prije nego što je Njemačka napala Sovjetski Savez.
U završnoj deklaraciji konferencije na Jalti takođe je zapisano: „Naša je zajednička volja da se unište njemački militarizam i nacionalsocijalizam, kako Njemačka nikad više ne bi bila u stanju da ugrozi svjetski mir. Naša namjera nije da se uništi njemački narod, ali samo kada se iskorijeni nacionalsocijalizam i militarizam, Nijemci će se moći ponadati boljem životu i mjestu u međunarodnoj zajednici naroda."
Kompromisi i otvorena pitanja
Istoričar Difler smatra da je u Jalti svako nešto dobio: „Staljin se nametnuo kada je riječ o granicama, a zapadne sile u postavljanju okvira za svjetski mirovni poredak."
Na kraju su sva trojica jasno rekli da su postigli dobar sporazum – dobru bazu za budućnost, napominje istoričar Lot. „To znači da su oni nakon konferencije bili isto tako optimistični kao i prije nje", kaže Lot.
Ali postojao je i čitav niz pitanja oko kojih nisu postignuta jasna rješenja. Sva trojica su polazila od toga da će konačni dogovor oko Evrope biti postignut nakon okončanja rata. U tom smislu je Jalta bila samo prelazna konferencija na kojoj su tek naznačena neka rješenja za budućnost. „Tu još nije postavljen konačni okvir za trajan mir", smatra Lot. To, međutim, nije uspjelo ni na konferenciji pola godine kasnije, u julu 1945. u Potsdamu, što je pripremilo teren za budući Hladni rat.
Treba nam nova Jalta
Prema mišljenju Vilfrida Lota, uz pristanak Moskve na učestvovanje u radu UN, najveći doprinos konferencije na Jalti je u spoznaji da pobjedničke sile zajednički moraju da snose odgovornost za budućnost pobijeđene Njemačke.
Osim toga, Jalta je pokazala u kojoj je mjeri važna diplomatija na vrhu, gdje učestvuju šefovi država i vlada. „U pregovorima o poslijeratnom poretku na Jalti su učestvovale vođe i pokazalo se da su, kada sjede zajedno, oni u stanju da uspostave međusobno povjerenje i pronađu kompromisna rješenja", kaže Lot. „A kad toga nema, onda nastaju problemi. Dio razloga za Hladni rat je i u činjenici da su ti kontakti kasnije oslabili."
Zbog toga bi, smatra Jost Difler, bilo vrijeme da se danas, u novom obliku, ponovo oživi format Jalte. „Bilo bi razumno da ponovo dođe do neke konferencije velikih sila", tvrdi Difler. Prema njegovom mišljenju važno bi bilo „razviti zajedničku svijest o tome da je moguć novi mirovni poredak. To nam je danas opet potrebno."