Hrvatskoj bi više odgovarala EU vojska nego NATO
27. novembar 2018
Zajednička europsko-unijska vojska ili, za početak, koordinacija obrambenih sustava zemalja članica EU-a, sve je češća međunarodna tema u posljednje vrijeme. Tako i u Hrvatskoj, gdje se već naveliko lome koplja oko (ne)naklonosti takvoj ideji. Poznato je naime da se vlada na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem priklanja inicijativi za osnaženje kontinentalnih zajedničkih oružanih snaga koju predvode Njemačka i Francuska. Nasuprot tomu, predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović otvoreno joj se protivi, na tragu osvjedočene njene bliskosti prema NATO-u i pozicijama SAD-a.
Sam plan o tome u provedbi je već zapravo godinu dana. Ipak, izrazitije se zahuktava otkako ga vodeći europski državnici odnedavno češće i znakovitije spominju. Riječ je dakako o reakciji na rastuće pritiske američkog predsjednika Donalda Trumpa spram EU-a. Projekt europsko-unijske „trajne strukturirane suradnje" u području obrane, znan pod kraticom PESCO, stoga se nastavlja razvijati. „Hrvatska ga očito podržava, učešćem u različitim EU-postrojbama, doduše zasad još s malenim brojem svojih vojnika", rekao nam je vanjskopolitički analitičar Božo Kovačević.
Americi više nije u interesu stabilnost jugoistoka Europe
Predavač na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije „Dag Hammarskjoeld" u Zagrebu, ovaj nekadašnji veleposlanik RH podcrtava kako pozicije Hrvatske svejedno nisu dovoljno artikulirane kad je posrijedi vizija budućnosti EU-a. Pritom nam skreće pažnju prvenstveno na spomenutu dvojnost stajališta u samom državnom vrhu, ali se osvrće i na regionalni kontekst: „Što se pak tiče neposrednog okruženja Hrvatske, znamo da je Balkan i dalje područje na kojem se sukobljavaju različiti interesi. A ono što se na vojnom polju događa između Hrvatske i Srbije, to je pomalo karikaturalna verzija globalne utrke u naoružanju koju želi nametnuti SAD radi svojih interesa te iscrpljivanja svojih suparnika."
„Regiju bi ponajprije trebala stabilizirati kvaliteta daljnjih EU-integracija", nastavlja Kovačević, „no tu postoje problemi. Jer, pored Amerike, vidljivi su utjecaji Rusije i Turske. Srbija je frustrirana gubitkom Kosova, oslanja se stoga na Rusiju, a ova to koristi za konfrontacije s Amerikom i NATO-om, pa i EU-om, na ovom području. Dok su interesi Amerike pod Trumpom definirani tako da je bolje integrirana Europska unija, iz njihove trenutne perspektive – nepoželjna."
„Drugim riječima", kako je zaključio naš sugovornik, „ako su EU-integracije preduvjet stabiliziranja regije, onda djelovanje Amerike nije usmjereno prema stabilizaciji." A što o svemu tome misle aktualni hrvatski političari, naročito oni koji svoju zemlju predstavljaju u Europskoj uniji? Za stajalište smo priupitali Jozu Radoša, inače bivšeg ministra obrane RH. „Zagovornik sam jedinstvene vanjske i sigurnosne, pa i vojne politike EU-a. Europa mora preuzeti odgovornost za vlastitu obranu, no pozivi na formiranje vojske koje čujemo su tek simbolička potvrda spremnosti na to", kaže on.
Modno preslikavanje globalne utrke u naoružavanju
Po riječima ovog našeg sugovornika, put do zajedničke vojske u svakom je slučaju vrlo dug. Nema ni približno jedinstvenog stava čitave unije o tome, već i zato što neki više povjerenja iskazuju prema NATO-u. „Uglavnom se radi o zemljama bivšeg Istočnog bloka", dodaje Radoš, „i o animozitetu prema Rusiji. Hrvatska bi međutim ipak trebala drukčije rezonirati, mada stoji činjenica da EU nema jedinstveno mišljenje niti o Jugoistočnoj Europi. No, nejedinstvo u državnom vrhu prilično nas slabi. I treba znati da se zbog okretanja Bruxellesu ne moramo odreći prijateljstva i sigurnosne suradnje s SAD-om."
„Odnosi u našoj regiji nemaju izravne veze s odnosom RH prema pitanju EU-vojske. Bez obzira što tu svjedočimo modnom preslikavanju globalne utrke u naoružavanju, nekakva izrazita militarizacija na jugoistoku Europe zasad nije realna", drži Jozo Radoš. A dodajmo i da na strani EU-vojske, uspoređeno sa sudjelovanjem u NATO-u, stoji još jedna objektivna prednost. U sadašnjim projekcijama namjene kontinentalnih snaga, dakle, ipak se toliko ne spominje njihovo sudjelovanje u operacijama izvan same Europe, pa niti izravna konfrontacija s Rusijom. U praksi NATO-a, baš zbog Amerike, to su glavni problemi.