Hrvatske zablude s ustaškim simbolima
12. august 2019
Uz sve nacionalno-ideološke rasprave koje redovno drmaju Hrvatskom, naročito u fazama pojačane socijalne i demografske neizvjesnosti, početkom kolovoza opet je aktualizirano pitanje znano po kr(il)atici ZDS. Posrijedi je naravno pitanje (ne)prihvatljivosti ustaškog pozdrava „Za dom – spremni!", načelno inače neodvojivog od ukupnog mračnog naslijeđa Nezavisne Države Hrvatske u Drugom svjetskom ratu.
Ili je možda ipak riječ o nečem teoretski i praktično bar donekle odvojivom?
Tu dilemu je vlast HDZ-a, stranke s najvećim članstvom u Hrvatskoj, pokušala posljednjih godina riješiti pozitivno i afirmativno. Točnije, HDZ pokušava uspostaviti neku tzv. win-win situaciju: s jedne strane ustaški režim i dalje označiti kao zločinački, a s druge tom pozdravu ipak dati određeni legitimitet u današnjem vremenu. U narodnoj se izreci tu obično govori o sitom vuku i netaknutoj kozi.
HOS kao dio tradicije?
Put za izvođenje te političke akrobacije pronađen je u ulozi Hrvatskih oružanih snaga (HOS), ekstremističke paravojne formacije koja je djelovala u prvoj polovini ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini na kraju 20. stoljeća. U početku je HOS djelovao samostalno, dok je kasnije bio prinudno asimiliran u regularni sastav Hrvatske vojske, odnosno Hrvatskog vijeća obrane. No i povrh toga mu je nemoguće poreći razmjerno zasebnu dotadašnju aktivnost i ratni identitet. A taj identitet je uključivao i preuzeti ustaški pozdrav, pa je ZDS ostao prisutan na grbovima i zastavama te formacije koji će se naknadno isticati u javnosti. Uostalom, treba znati da HOS ionako nije ukinut zbog njegove naklonosti ustaštvu, nego zbog jasne nemogućnosti države da prihvati dvije paralelne vojske.
Tako se nekadašnji HOS-ovci danas pozivaju na povijesnu činjenicu svog postojanja u kraćem vremenskom razdoblju, koja dakle uključuje i korištenje (pro)ustaške insignije. I politička vlast priznaje takvo stečeno pravo s tezom da se historija ne smije retuširati. Baš zato HOS-ovci nesmetano iznova pronose svoj ZDS, kao što se desilo uz nedavnu proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu. Mada je pozdrav zakonski zabranjen, policija smatra da tu nema mjesta intervenciji. Jer, kako kažu iz policije ovim povodom, niži sudovi ionako odbacuju te prijave.
Ustaše kao dio nacionalnog identiteta?
I to je živa istina, bez obzira što se drukčije postavljaju Visoki prekršajni ili Ustavni sud Republike Hrvatske - no ZDS rijetko odjekuje na tim vrhuncima. Ključna je volja izvršne politike, mada bi s teorijskom podlogom njene praktične popustljivosti teško na kraj izašao i Ulpijan, prvi urednik rimskog prava. Ako je naime povijesna činjeničnost osnova za trajnu i faktičku legalnost, isti bi historijski bypass iliti premosnicu trebalo priznati i ustašama.
A problem suvremenog sporenja na zadanu temu i jest očiti fakat da ovime svoj ulaz u prostor prihvatljivih vrijednosti na mala vrata dobiva fašistička ideologija NDH-a. Ista ona dakle koja se u Hrvatskoj obično pokušava provući nametanjem opreke partizani-ustaše. Popratne diskusije o povijesti, kulturi i folkloru u pravilu služe samo zamagljivanju tog evidentnog ponavljanja, jednako kao i česte i promašene usporedbe fašizma i nacizma s komunizmom. Ovog potonjeg bi naime u biti valjalo uspoređivati s kapitalizmom, no to je jedna druga priča. Jer u protivnom bismo na račun odmaka prakse od teorije lako mogli na isti način prozivati primjerice kršćanstvo ili islam.
No vratimo se ZDS-u: analitičari nerijetko procjenjuju da sadašnji HDZ popušta filoustašama zbog nemoći da sanira goruće ekonomske muke koje sve više razdiru Hrvatsku. To je u velikoj mjeri točno, ali je metoda upravo tragično promašena.
Ideološko polutanstvo vlasti
Ustaštvo kao avangarda hrvatskog nacionalnog suvereniteta već se pokazalo krajnje pogubnim i po Hrvate, a ne samo po neke nacionalne manjine u Hrvatskoj. Ukoliko se želi graditi hrvatska nacionalna država uz uključivanje svih transformacija te ideje od 19. stoljeća, kada je nastala, svakako će se lutati kroz razne političke paradokse. Ali bi za početak bilo poželjno da se barem ne crpe dodatna iskušenja u potvrđenim najcrnjim društvenim zabludama.
Sadašnja hrvatska vlast svojim ideološkim polutanstvom zapravo čini neprocjenjivu štetu i sebi i vlastitim sugrađanima. Umjesto da ekonomsko-politički te demokratizacijski poradi na glavnim problemima, ona potencira nove koji čak šire vonj rata. Franjo Tuđman je u svoje doba znao makar to da ne može voditi rat s dvjema vojskama istovremeno. Andreju Plenkoviću nažalost još ne ide u glavu da se tako ne može voditi ni mir.