Hrvatska brodogradilišta u dubokoj krizi

Neizvjesnosti oko sudbine dvaju od tri najveća hrvatska škvera, "Brodosplita" i riječkog "3. maja", ne vidi se kraj niti ove jeseni, premda aktualna vlada za njih najavljuje kvalitetno rješenje još otkako je u siječnju preuzela vođenje državnih poslova. Splitskom je brodogradilištu namijenjena privatizacija, a kandidat za kupnju se nametnuo samim tim što je bio faktički jedini interesent – samoborski proizvođač vijaka "Div", u vlasništvu Tomislava Debeljaka.

Riječane bi trebali preuzeti Puljani, odnosno tamošnje brodogradilište "Uljanik", jedini veliki uspješni subjekt u toj branši u Hrvatskoj. Ipak, tek započeti proces većinske privatizacije "Uljanika", ostavlja predmet preuzimanja "3. maja" do daljnjeg itekako otvorenim. "Brodosplit" muči muku oko činjenice da je Debeljak uvelike dubiozan biznismen, tužen za raniju utaju poreza i drugo neuredno poslovanje te je veliko pitanje, koliko ima smisla povjeravati mu najveću splitsku proizvodnu adresu.

Nova čizma fašizma

Brodogradnja je pritom još uvijek najveća hrvatska izvozna grana, koliko god ta industrija bila sustavno iscrpljena nestručnim vođenjem stranačkih podobnika, monetarnom politikom nesklonom domaćoj proizvodnji i korupcijom koja je iz nje isisala stotine milijuna kuna za račun brojnih privatnih kooperanata. Europska unija svejedno inzistira na hitnom izlasku države iz toga sektora u Hrvatskoj, što bi tisuće zaposlenih u "3. maju" i "Brodosplitu" moglo ostaviti na fatalnoj vjetrometini. S nekolicinom njih smo i porazgovarali.

"Riječki škver je dobio ime po danu kad je grad oslobođen od fašističke čizme. Ali, kao da se opet vraćamo u četrdesete godine 20. stoljeća, samo što je sadašnje oružje efikasnije. Naše poduzeće danas više izdvaja za kamate na bankovne kredite, nego radnicima za plaće. Pitanje je pritom jesu li škverani nakon posljednja dva desetljeća 'demokracije' i tropartitnog sustava država-poslodavac-sindikat, kojeg je inače osmislio Benito Mussolini, sačuvali išta od svoje borbenosti", rekao nam je Igor Zenko, zavarivač iz "3. maja".

"Odgovorne ćemo tražiti po gradu"

On ističe da nije oženjen, nema djecu niti je osobno opterećen kreditom, pa ga namjera "likvidacije brodogradilišta zbog ispunjavanja 'uvjeta tržišnog natjecanja' diktiranog od neoliberalne EU", kako sam ističe, ustvari minimalno pogađa. No, svjestan je što to znači za njegov rodni kraj, "a bome i za kolege radnike iz Slavonije i BiH". Oštrica njegove kritike usmjerena je na sindikate, kojima radnici sve češće zamjeraju na iznevjeravanju principa koje bi trebali zastupati, "a oni su, ne samo u '3. maju', više zabrinuti za poduzeće nego za radnike".

"Često imam dojam da je prava funkcija sindikata zapravo stišavanje radničkog bunta", nastavlja Zenko kazivati za DW, "čemu je dobar primjer nadolazeći prosvjed u organizaciji Sindikata metalaca, koji će se održati unutar ograde '3. maja' u vrijeme – marende?! Siguran sam da se u vrhu vlade kidaju od smijeha na taj igrokaz. Vrijeme izmiče i uskoro će se znati što će biti sa ovim simbolom oslobođenja Rijeke. Najviše me strah da je režim uspio u pasivizaciji radništva i širenju apatije. Postoji tek mogućnost da će pojedinci nakon toga sami po gradu tražiti odgovorne za njihovu sudbinu."

Pune luke naših brodova

Jedna radnica iz Brodosplita, s kojom smo također razgovarali, rekla je za Deutsche Welle da joj do mirovine ostaje još desetak godina, a čitav radni vijek provela je u tom škveru: "Muž isto tako, a njemu fali još manje do penzije. Ali, nama je Brodosplit cijeli život. Sad ću vam reći kako – jedno nam dijete radi u trgovini, drugo u turizmu i oboje imaju svoju djecu i kredite. I ne mogu bez naše pomoći, tako da tri obitelji ovise o naše dvije plaće. Skupa se jedva krpimo i propast ćemo svi skupa ako samo jedno od nas dobije otkaz".

Ona svjedoči da su njihove četiri ruke izgradile i s navoza porinule toliko brodova "da im se ne zna broja". Brodova svih vrsta; "pune su ih luke po svijetu". Ponosni su na svoj rad, a sad traže da im ne odamo imena u javnosti, jer bi im to netko mogao zamjeriti i ugroziti im egzistenciju – netko iz vladinih krugova, ili novi vlasnik, svejedno. "Nije vam to kao u Zagrebu, gdje ima više posla i svatko živi za sebe", objašnjava naša sugovornica, "nego tu svi opet ovisimo o zajedničkom budžetu, cijela familija, kao u stara vremena".

Ima li kraja šutnji?

Čuli smo se nakratko i s njezinim suprugom, koji se nadovezao na razgovor o takvome modelu kriznoga gospodarenja u novije doba, što zorno ukazuje na zaboravljenu činjenicu da je kod ekonomskih pitanja ipak riječ o društvenoj djelatnosti, a ne tehničkom nauku. "Tako vam u nas Brodosplit hrani sve od djeda i babe do unučadi. Puno je takvih primjera ovdje. Nama je škver neodvojiv od života, i to vam je tako za veliki dio Splita", ponavlja on već rečeno o najvećem gradskom pogonu.

Na koncu smo saznali i to da je, između njih dvoje, zapravo supruga ta koja bi ipak odabrala da javno govore pod imenom i prezimenom, jer "dokad ćemo samo šutjeti i čekati što će o nama drugi odlučiti". Jednako tako, teško je ne priznati da njezin suprug ima razloga za strepnju, znajući za prilike u svakodnevici. No, definitivni odgovor na dilemu oko dosegnutog stupnja radničke apatije i straha, te mjere preostalog bunta kao protuteže tome, a koju je iznio Igor Zenko, zacijelo ćemo doznati – kako je on sam procijenio – uskoro.

Autor: Igor Lasić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić