Heribert Hölz – Nijemac koji 25 godina pomaže BiH

DW: Gospodine Hölz, već 25 godina pomažete ljudima u BiH. Pomagali ste kako u ratu, tako i u miru. Zašto BiH?

Heribert Hölz: To ima veze sa mojom životnom sudbinom i vlastitom biografijom. Odrastao sam bez oca koji je poginuo u ratu.  Rođen sam 1924. godine i imam nekoliko braće i sestara. Oca nisam nikada upoznao. Odrastao sam u veoma siromašnim uslovima. Pet osoba u dvosobnom stanu. Kada sam na televiziji vidio slike rata u Bosni i Hercegovini, bio sam potresen jer sam sličnu sudbinu lično doživio. Od djetinjstva sam na svojoj koži osjećao šta znači odrasti u porodici bez oca. Kada sam vidio te slike, rekao sam: nije dovoljno samo gledati i osuđivati. Moraš pomoći. Tada nisam ni znao da će ta pomoć trajati 25 godina.

Tada ste rizikovali vlastiti život i otišli u BiH. Suprugu i djecu ste ostavili u Njemačkoj.

Po zanimanju sam socijalni radnik i moja obaveza je da pomažem ljudima. I to je bez bilo kakve sumnje bio slučaj sa Bosnom. Međutim, problem je bio rat u kojem su ginuli ljudi. Za mene je to bila velika prepreka. Ali, moram istaći da mi je supruga dala veliku podršku. Rekla je: ako misliš da trebaš pomoći, onda pomozi. Pomoći ću ti u tome. I bez njene pomoći sigurno ne bih uspio. Odlaskom, prvo u Hrvatsku, a kasnije i u BiH, prvi put sam se, kao odrasla osoba, susreo sa ratom i izbjeglicama koje žive u izuzetno teškim uslovima. Tada sam sebi rekao da pomoć ne mogu pružiti samo jednom, nego da se moram vratiti. Tako sam za vrijeme tri ratne godine uzduž i poprijeko obišao BiH.

Ljudima u BiH pomažete kroz razne projekte. O kakvim projektima je riječ?

Jedan od projekata je pomoć porodicama. Naime, jedna njemačka porodica godinu dana pomaže porodicu u BiH. Mjesečno daje 25 eura. Nakon godinu dana se to produžava ili prekida, ali u većini slučajeva porodica iz Njemačke nastavlja pomagati jer 300 eura za godinu dana nije mnogo novca, ali to nekima u BiH znači puno. To su projekti s kojim sam počeo i svake godine imamo blizu 80 njemačkih porodica koje pomažu porodice u BiH. Ako se to pomnoži sa brojem godina onda dođete do sume koja iznosi blizu pola miliona eura.

Pomažući u BiH nikada niste obraćali pažnju na vjersku pripadnost ljudi kojima pomažete.

Pomogao sam i velikom broju Bošnjaka. To mi je bilo veoma važno jer mi se ponekad prebacivalo da samo pomažem Hrvatima. Međutim, to nikada nisam želio čuti. Kada je neko gladan onda je gladan, bez obzira na vjeru i naciju. Tako je bilo u ratu, tako je i danas. Vjera i nacija kod mene ne igraju nikakvu ulogu.

Kako je rat iz dana u dan postajao žešći unutar Caritasa u Diusburgu ste osnovali poseban odjel za pomoć BiH -"Bosnienhilfe". Kada ste počinjali, da li je spremnost pružanja pomoći u Njemačkoj bila velika?

Kada se na televiziji svaku noć izvještavalo o ratu u BiH, spremnost je, po mom mišljenju bila veoma velika. Kasnije je ona smanjena, tako da danas uglavnom dobivam podršku i pomoć od ljudi koje poznajem. Ne dobijam pomoć iz Hamburga ili Minhena, nego od ljudi iz regiona u kojem živim i u kojem se stvorila jedna vrsta mreže. Zahvaljujući tim ljudima je u proteklih 25 godina prikupljeno oko tri miliona eura, samo novčanih sredstava. Tu su još i desetine, ustvari stotine kamiona, natovarenih namirnicama i drugim sredstvima potrebnim za život.

Veliku pomoć u Vašem radu Vam pruža i supruga. Malo prije ste rekli da bez nje ne biste uspjeli.

Da nije bilo nje, sigurno ne bih pomagao ovako dugo. Ona je u posljednjih 12 godina napravila 60.000 tegli marmelade koju smo prodali i novac poslali u javnu kuhinju u Zenici. Za tu kuhinju godišnje obezbjeđujemo 30.000 eura. U kuhinji se svakog dana, osim nedjelje, pravi 121 obrok za one koji nisu u stanju da ga sebi obezbjede. Isto tako ovo ne bi bilo ni moguće bez donatora, običnih ljudi. Radeći ovaj posao sam stekao veliki broj prijatelja i poznanika, kako u Njemačkoj, tako i u BiH. Da nije bilo pomoći za Bosnu, te ljude ne bih nikada upoznao.