Življenje u Hercegovini

Brojna djeca u Hercegovini, što podrazumijeva i manja mjesta, već se suočavaju s poteškoćama zbog kojih trpe i nove generacije u daleko razvijenijim, svjetskim metropolama. "Sela, kakvo je nekada bilo, više da i nema. Niču nove kuće, domaće životinje možete nabrojati na prste jedne ruke. Mladi odlaze u gradove ili inozemstvo za poslom, a djeca ne razlikuju ovcu od koze. Čula sam da su neka djeca i za kravu kazala da je ljubičaste boje kao ona s njemačke "Milka" čokolade.

Valjda je takvo vrijeme došlo...", kaže mještanka Ana iz Čitluka. Hercegovačka sela, zbog novog načina življenja, ostaju bez domaćih životinja čije držanje postaje neisplativo, a djeca se s njima prvi put često susretnu - u slikovnici i na internetu.

Djeca komunikacijske ere bez komunikacije

I riječi ravnateljice Javne ustanove Dječji vrtići Mostar, Danijele Kegelj, potvrđuju nove pojave. "Djeca koja pristižu i iz manjih mjesta često nisu uživo vidjela domaće životinje poput krave, svinje, ovce, konja, a ono što bih posebno naglasila je da sve veći broj traži i stručnu pomoć zbog raznih poteškoća. Nerijetko se zna dogoditi da dijete predškolskog uzrasta dođe s cuclom ili tabletom", kazala je za DW Kegelj.

No, poteškoće s kojim se djeca suočavaju ne iznenađuju i stručnjake.

"Primjećujemo poremećaje u pragmatici i socijalnoj komunikaciji. Dijete će izrecitirati cijelu pjesmu iz crtića, ali će imati problema u verbalnoj komunikaciji i prečestim poistovjećivanjem s nekim od likova i to je problem. Djeca se sama igraju, na internetu pretražuju crtiće, ali se s njima dovoljno ne razgovara, ne pričaju im se priče i nije ni čudo što imaju takve poteškoće", kaže za DW Ivana Šimić Šantić, logopedica u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici (SKB) Mostar.

Ona zaključuje da je pretjerano izlaganje djece od najranije dobi utjecaju medija jedan od glavnih razloga sve češćih barijera u socijalnoj komunikaciji. "Roditelji djeci često i 'miksaju hranu' iako za tim nema baš nikakve potrebe, čak što-više, to je jedan od važnih razloga za artikulacijske poteškoće jer dijete ne stječe dovoljnu pokretljivost jezika za izgovor glasova i 'tepa' do kasnije dobi.

Zanemareno seosko domaćinstvo

"Kako se čini, vrijeme masovnih medija i suvremene 'pametne' komunikacije otežalo je ili ugasilo živu komunikaciju među ljudima, posebno kod djece koja te vještine tek moraju sticati. No, što se dogodilo sa hercegovačkim selom i zašto se čak i seoska djeca suočavaju s ovim problemima, zašto čak i oni o domaćim životinjama uče iz slikovnica?

"Hercegovina je doživjela promjenu, domaćih životinja je sve manje, a to najbolje potvrđuje naš visok uvoz mesa i mlijeka. Sigurno da se djeca u selima vrlo malo susreću ili se uopće ne susreću s domaćim životinjama. Na žalost, zanemareno je to nekadašnje, karakteristično seosko domaćinstvo koje je proizvodilo za sebe hranu", za DW komentira Ivica Ravić iz Veterinarskog zavoda Hercegovačko-neretvanske županije (HNŽ).

On podsjeća da u mnogim seoskim kućanstvima danas žive samo djed i baka, da ne postoje nekadašnje zadruge gdje se može prodati višak hrane, mlijeka, povrća, voća ili mesa, kao nekadašnji, dodatni izvor prihoda.

Hercegovina doživjela promjenu bez povratka

Nešto precizniju sliku stanja možda donosi i komentar Velimira Milasa, doktora veterine iz Ljubuškog, s dugom obiteljskom tradicijom u veterinarstvu i višedesetljećnom brigom o tisućama domaćih životinja na području te općine.

Prije 30-40 godina ovdje se brojilo oko 40 tisuća ovaca, oko 1.700 konja, 5.000 krava, a svinjama se i nije znao broj. Danas u ljubuškoj općini konja ima tek 1%, a krava oko 350, i tako je u svakom selu bez iznimke, a u susjednoj Hrvatskoj je još daleko i gore. Doduše, povećao se broj pasa, valjda kao psihološki, komunikacijski fenomen", komentira za DW dr. Milas. Kaže da se promijenio način življenja i mogućnosti dolaska do novca, ali da su i migracije "učinile svoje".

On nije previše optimističan da će se na selo uskoro vratiti domaća životinja i zaživjeti suvremeno selo, kao što je to u zapadnim zemljama. "Ne postoji industrija i stručnjaci koji bi stvarali novac i mogao bih kazati da se ovdje događa ono isto kao i prije 106 godina za vrijeme fra Didaka Buntića, kada se bježalo od gladi", zaključuje dr. Milas.