Guido Steinberg: "Asad je slab"

DW: Gospodine Steinberg, trenutno se sve češće čuje da bi Bašar al-Asad iz sirijskog rata mogao izaći kao pobjednik. Kako vi vidite aktuelnu situaciju?

Guido Steinberg: Može se početi od činjenice da će on ostati još neko vrijeme na vlasti. Međutim, ne dijelim mišljenje onih koji već govore o pobjedi sirijskih trupa. Prije svega ne zato jer sirijska armija kao i paravojne tajne službe, imaju veoma velike probleme s ljudstvom. Ti problemi postoje još od 2011. godine kada je dezertirao veliki broj osoba, prije svega sunita. Taj problem do danas nije riješen. Bez ruske i iranske podrške bi sirijske trupe već davno bile pobijeđene. Sve dok mu Rusi, Iranci, Hezbolah i druge šiitske paravojne grupe stoje na raspolaganju, Asadovo svrgavanje sa vlasti je nerealno. Od ranije nam je poznato da su takve podrške vremenski ograničene. Često ih zajedno održava zajednički neprijatelj. Ukoliko bi se to zajedništvo raskinulo, Asad bi se veoma brzo mogao naći pod pritiskom.

Asadovi partneri će vjerovatno od svog angažmana imati koristi. Rusija bi na primjer imala pristup Sredozemlju i obnovila bi imidž jake vojne sile. Iran bi s druge strane znatno proširio zonu uticaja.

Upravo tako.Također se mora pokazati koliko je Rusija spremna izdvojiti sredstava za jednog partnera koji je veoma slab. Asad nije u stanju da pobijedi ustanike u njihovim uporištima na zapadu. Čini mi se veoma upitnim koliko su Rusi Asadu uopšte spremni biti na raspolaganju kao što su trenutno. Kod Iranaca je stanje drugačije. Njima se radi o tome da zadrže jedinog državnog saveznika u svijetu, Siriju, i na taj način očuvaju pristup Libanu, a samim time i libanskom Hezbolahu. Na početku angažmana nije bilo vidno, kao što je sada, da se preko Iraka i Sirije može napraviti koridor do Libana. Mislim da su Iranci spremni poslati više desetina hiljada vojnika i pripadnika milicija kako bi zaštiitili Assada. Zbog toga mi nada o Asadovom svrgavanju još dugo vremena izgleda nerealna.

Trenutno se u Evropi šire teroristički napadi. Koliko oni idu na ruku sirijskom predsjedniku Asadu?

Asad sveukupno iskorištava teror, čak i u Evropi. Takav razvoj već odavno postoji. Zbog toga je za Evropu i SAD svrgavanje Asadovog režima u drugom planu. Na njegovo mjesto je došla borba protiv terorizma. Američki predsjednik Donald Trump dosta otvorenije od svog predhodnika kaže da se u Siriji radi samo o jednom, a to je borba protiv „Islamske države“ i drugih džihadističkih organizacija. Posljednji napadi također podstiču i evropske države da se povuku od Asada i da se koncentrišu na borbu protiv terorizma.

Kroz borbu protiv džihadističkih organizacija bi se suniti mogli smatrati ugroženim. Šta se može uraditi da nemaju takav osjećaj?

Strah u državama u kojim su suniti većina i stanovništva u regionu od rastućeg uticaja Irana i njegovih savezničkih grupa je veoma veliki. Često se govori da Zapad sarađuje sa „cionistima“ i šiitima na slabljenju sunita. Činjenica je da postoji iranska težnja za hegemonijom. Ona je posebno jasna prije svega u Iraku, Siriji i Libanu. U Jemenu je to malo manje vidno, ali se i u toj zemlji Iran uzima za ozbiljno. Ne smijemo praviti grešku da zbog povećanog sunitskog terora prihvatimo Iran i njegove savezničke paravojne i terorističke grupe za nove saveznike. Na kraju su to dvije strane iste medalje, a to je uspon militantnog islamizma u regionu. Mislim da bi bilo prikladno kada bi Evropljani bili konsekventni kao Amerikanci i šiitske terorističke grupe stavili na njihove terorističke liste. Dio toga bi prije svega morao biti Hezbolah. Tu su i iračke šiitske paravojne jedinice koje po mom mišljenju nisu mnogo bolje od „Islamske države". Ukoliko se i one stave na listu, sunitima bi se moglo pokazati, da nismo na jednoj jednoj strani kada je riječ o konfesionalnoj liniji razilaženja.

Kako u sedmoj godini sirijskog rata vidite stanje sekularne opozicije? Da li se još uvijek osjeća posvećenost demokratskim vrijednostima i vladavini prava kao što je bilo na početku ustanka?

Još uvijek postoje pokreti koji se zalažu za te ciljeve. Međutim, u Siriji i drugim zemljama se pokazalo da takvi opozicioni pokreti nisu u stanju da se probiju u konfliktu između islamističke opozicije, s jedne strane, i režima u arapskom svijetu, s druge strane. Možda je izuzetak Tunis. U Siriji je takvo opažanje posebno bolno jer su prvi demonstranti platili veoma visoku cijenu, kasnije su se probili kao ustanička grupacija, a onda nisu prihvaćeni od većine. U to ubrajam neke grupe koje smatramo umjerenim. To nas ne bi trebalo spriječiti da u tim civilnim društvima tražimo prijatelje i saveznike. U arapskom svijetu moramo sarađivati sa diktaturama. Ali, također moramo biti i svjesni da naši prijatelji nisu ni u vlasti niti među naoružanim protivnicima režima.