Grčka: umjesto azila zastrašivanje

Sigurnom rukom Hasan (naslovna fotografija) provlači dvije dužine tkanine ispod igle na svojoj električnoj šivaćoj mašini. Rutinski. Iako mu je tek 18 godina, sabrao je bogato iskustvo. U svojoj domovini Pakistanu je već sa 13 godina počeo da radi u fabrici odjeće – da bi pomogao porodici da opstane. Kaže da je prve tri godine radio bez plate, jer to se u Pakistanu računa kao obuka.

- pročitajte još:Erik Marquardt: Nedopustivo nasilje i ponižavanje izbjeglica na hrvatsko-bosanskoj granici

Od svoje šesnaeste radio je u različitim teksitilnim fanrikama, 12 sati dnevno, šest dana u nedjelji za oko, preračunato, 50 evra mjesečno. Pored loše ekonomske situacije, njegova porodica pripada bengalskoj manjini, koja je diskriminisana u Pakistanu. „Tamo nisam imao nikakva prava", priča Hasan. „Morao sam da pobjegnem. Život mi je bio u opasnosti.“

U novembru 2018. Hasan je kao maloljetni izbjeglica bez pratnje stigao u Grčku. Prva tri mjeseca proveo je na atinskim ulicama kao beskućnik. Kasnije je utočište našao kod migranata, koje je u međuvremenu upoznao. A onda je dopao u ruke policiji. Prebacivali su ga iz kampa u kamp, ali nije dobio nikakve dokumente. Saznao je od jednog poznanika za humanitarnu organizaciju, koja pomaže maloljetnicima i koja mu je pomogla da se registruje.

Pored toga, jedna socijlana radnica mu je pronašla mjesto u stambenom programu, finansiranom od strane Evropske unije i povezala ga sa njemačko-grčkom humanitarnom organizacijom „Naomi“. Sada već godinu dana radi, zajedno sa šest drugih izbjeglica u jednoj tekstilnoj radionici, koja proizvodi održivu modu. Ima normalno radno vrijeme i fer primanja. Hasan je zahvalan. „Grčka država mi je dala prava i papire. I još imam ovaj posao. Presrećan sam zbog toga, riješio sam mnoge svoje probleme.“

„Grčka vlada odbija izbjeglice“

Dorotee Vakalis je direktorka „Naomija". 70-ih godina prošlog stoljeća je u Solun došla kao evangelistička pastorkinja iz sjeverne Njemačke. Ova, u međuvremenu, 70-godišnjakinja je uveliko u penziji, ali ne može da sjedi skrštenih ruku zbog teške situacije u kojoj žive ljudi poput Hasana u izbjeglištvu u Grčkoj. „U Naomiju ljudi dobiju mogućnost da planiraju svoj život u Grčkoj, da šalju djecu u školu i sami postanu dio društva“, priča Vakalis.

No, ovakvi projekti, nažalost, u Grčkoj nisu pravilo već izuzetak. Ono malo što ih ima, organizuju se privatno. Vakalis je šokirana zbog situacije u kojoj žive izbjeglice u njenoj novoj domovini. Državnih programa faktički uopšte nema. „Englesku riječ ‘deterrence‘, dakle zastrašivanje, naučila sam tek prošle godine“, kaže ova aktivistkinja za pomoć izbjeglicama za DW. „Iz dana u dan mi postaje sve jasnije da cjelokupna politika u Grčkoj ima za cilj da odbije izbjeglice."

Pušbekovi i tjeranje da idu dalje

Zemlja koja turiste vrbuje svojom gostoljubivošću, za izbjeglice je sve samo ne sigurno mjesto. Nedavno objavljeno istraživanje nejmačkog magazina „Špigel" i istraživačke inicijative „Forensic Architecture“ (FA) je pokazalo da grčke službe izuzetno brutalno postupaju prema izbjeglicama prilikom tzv. pušbekova na granici ove zemlje Evropske unije prema Turskoj. Migranti se drže u tajnim zatvorima bez hrane i pristupa toaletima, i tuku ih. Cilj je ljudima onemogućiti da podnesu zahtjev za azil. Ali, to je ilegalno kako prema grčkom, tako i prema međunarodnom pravu.

No, i za one koji uspiju da podnesu zahtjev za azil, situacija skoro da ništa nije bolja. Krajem oktobra 2021. 27 organizacija za ljudska prava je u otvorenom pismu istaklo da oko 60 odsto stanarki i stanara izbjegličkih kampova, koji su finansirani sredstvima EU, nemaju materijalnu ni finansijsku pomoć. A tu spadaju i potražioci azila, kojima je isti odbijen, i ljudi kojima je priznat status izbjeglice.

Prema jednom zakonu iz marta 2020. oni u Grčkoj više nemaju prava na izdržavanje, a istovremeno moraju da napuste objekte koji su namijenjeni za stanovanje potražilaca azila. Zbog toga mnogi od njih putuju dalje u zapadnu Evropu i tamo po drugi put podnose zahtjev za azil – što zapravo nije dozvoljeno. Mnogi njemački sudovi su, zbog užasnih uslova u Grčkoj, od 2021. zabranili vraćanje tih ljudi u ovu zemlju u jugoistočnoj Evropi.

Otežan pristup procesu za dobijanje azila

Humanitarna organizacija „Mobile Info Team" (MIT) sa sjedištem u Solunu, oštro kritikuje izbjegličku politiku Atine. Uredba, uvedena u novembru 2021, mnogim migrantima onemogućava da uopšte podnesu zahtjev za azil. Podnošenje zahtjeva za azil do sada je išlo preko Skajpa. Ali, dok se uopšte dobije termin za virtuelni razgovor sa službenim licem znalo je proći i po 14 mjeseci.

- pročitajte još:Novi izbjeglički logor na Samosu: gradić iza bodljikave žice

22. novembra 2021. grčko Ministarstvo za migracije ukinulo je sistem podnošenja zahtjeva preko Skajpa, bez da su o promjenama informisali humanitarne organizacije u zemlji. Od tada se potražioci azila mogu registrovati samo u prihvatnom centru Filakijo na turskoj granici.

Saradnica MIT-a, Korina Lineker kritikuje to što je do ovog centra jako teško doći, i sumnja da vladu u Atini zapravo uopšte zanima pristupačnost. „Novi sistem prisiljava ljude da budu u prihvatilištima, u kojima nemaju nikakav kontakt sa grčkim stanovništvom, i samim tim nikakvu mogućnost da se integrišu u grčko društvo“, kaže Lineker za DW.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu