Grci tiho pate

Grčka je 1981. ušla u Europsku uniju i njeni građani su se posljednjih desetljeća navikli na život bez većih finacijskih nedaća. Gospodarska kriza i otkriće u kojoj se mjeri Grčka (pre)zadužilato su sada promijenili. Dopisnik Deutsche Wellea iz Atene Jannis Papadimitriou za internetsko izdanje programa Tagesschau ("Dnevnik") njemačke javne televizije ARD-a ispričao je u kojoj se mjeri u odnosu na "bolja vremena" danas promijenila grčka svakodnevica:

Živite u Ateni. Kad prolazite kroz grad, na što prvo pomislite, kako se život ljudi promijenio zbog ove krize?

JP: U oči upada puno prodavaonica koje su zatvorile, čak i u najboljim atenskim ulicama. Malo je ljudi za vidjeti. Ako navečer odete u kafić, nema tamo puno života. Po ulicama je manje automobila, pogotovo novih. U prosjeku su automobili stari oko 14 godina, što je dvostruko više nego u zapadnoj Europi. Takve stvari prije pet i deset godina niste ovdje mogli vidjeti. Isto tako, da ljudi na ulici prose, toga u tolikoj mjeri nije bilo.

Postoji li strah od nereda?

Rekao bih da Grk radije pati u tišini. Ne želi svoj bol i probleme javno pokazivati. Ima ponegdje poneki čovjek koji izađe na ulicu i uistinu je očajan. Ali mislim da toga nema puno. Ima tu i tamo nereda, ali ne bi li se oni događali i u Njemačkoj, kad bi osam ili deset milijuna ljudi ostalo nezaposleno?

Mogu li ljudi u Grčkoj, realno gledano, još uopće naći neki posao?

To je teško. Mnogi su dvostruko isfrustirani. S jedne strane, zbog krize je slaba ponuda. S druge, tradicionalno je kod nas tako da se poslovi ne dodjeljuju prema kvalifikacijama nego na temelju osobnih poznanstava. Osim toga, ne možete si u Grčkoj zamisliti da ćete sklopiti radni ugovor i onda imati posao sljedećih nekoliko godina. Prvo dobijete posao na nekoliko tjedana, za probu, kao konobar na primjer. To je omiljen posao, kad nema ništa bolje. I taj se radni odnos možda može produljiti na nekoiko mjeseci, a možda i ne.

Što je činiti nekome tko je definitvno ostao bez posla?

Kao prvo, pobrinuti se za to da od poslodavca dobije neku otpremninu. To nije uvijek samo po sebi razumljivo, a na sudu zbog toga voditi proces u Grčkoj na žalost, traje i po nekoliko godina. Sljeći korak je odlazak u Ured za zapošljavanje. Tamo ćete doduše pomoć moći dobivati samo šest mjeseci, najviše godinu dana, a visina pomoći ovisi o plaći koju ste primali. Pomoć može iznositi između 400 i maksimalno 1.000 eura. Za usporedbu, u središtu Atene, gdje kvaliteta stanovanja i nije najbolja, naći ćete možda dvosobni stančić za 300, 400 eura. Neka vrsta socijalne pomoći kakva postoji u Njemačkoj i koja se cijelo vrijeme isplaćuje, tu ne postoji.

I, kako se ljudi snalaze?

Vrše pritisak. Stalno pitaju je li netko čuo ima li kakvog posla. Pomažu im rođaci i prijatelji. U nevolji možete i sami pokrenuti neki posao ili na neko vrijeme raditi na crno. Ali onda nema socijalnih davanja. Ako ništa od toga ne funkcionira, onda treba razmotriti i mogućnosti odlaska na selo, skromnim sredstvima obrađivati komad zemlje, ako ga imate. Ili otići u inozemstvo.

Jesu li mnogi ljudi izgubili svoje stanove?

Ima i takvih slučajeva, ali društvena je mreža još uvijek jaka. Ne državna, već prije svega pomažu rođaci i prijatelji. Jave vam, gdje se može jeftino stanovati. Dijelite stan s nekim, mlađi ljudi se vraćaju roditeljima. Studenti više ne odlaze na studij u druge gradove nego ostaju kod kuće da bi mogli stanovati kod roditelja.

Postoji li strah da bi tržište nekretnina moglo skrahirati?

Mnogim je ljudima proteklih godina stambeni kredit gotovo "nametnut". Uvjeti otplate izgledali su jako povoljno, a banke su radile veliku reklamu. Slično kao u Španjolskoj ili u SAD-u. No grčki mjehur od sapunice kao da se još drži. Razlog leži u tomu da je za Grke kuća ili stan tradicionalno životna investicija. Neke druge vrste investiranja nisu tako popularne kao u nekim drugim zemljama. Sad ljudi pokušavaju pregovarati s bankama da razvuku kredite na dulje vrijeme. Mnogima je to uspjelo. Ali sad su još dulje vezani uz banke.

Kako je na selu, slično kao u gradu?

Mislim da kriza na selo baš kao ni na otoke, još nije stigla. U svakom slučaju imate osjećaj da se život tamo odvija nekim svojim ritmom. Možda je razlog to što su se ljudi tamo i prije krize uzdali prije svega u sebe same. Imali su svoju kuću, svoja polja il svoj hotel. Nisu toliko ovisni o gospodarskoj razmjeni kao u Ateni ili Solunu. A možda su ljudi tamo jednostavno navikli skromno živjeti. Tako je bilo prije krize i tako je valjda i danas.

Nezaposlenost je u srpnju iznosila 23,1 posto. Kako je onima koji posao još uvijek imaju?

Nije ni prije život većine ljudi bio posebno raskošan. Nije mi jasno otkud procjene po inozemnim medijima o visokim zaradama od 4.000 ili 5.000 eura mjesečno. Ja tu takve ljude ne poznajem. Možda ih i ima, ali onda imaju poslove koji su dobiveni političkim vezama. To su apsolutno izuzeci. Većina mora izaći na kraj s malim plaćama koje se sada još i smanjuju. Plaće padaju za 30 do 40 posto. Ljudi se snalaze, štede na novoj odjeći. Prošlog ljeta 60 posto Grka nije išlo na godišnji odmor. Samo oni koji imaju poznate s vikendicom na moru.

Ima i onih koji nisu pogođeni krizom?

To da netko živi u Grčkoj, ovdje zarađuje novac, plaća porez, i da kaže - "Mene kriza nije dotaknula" - ne!, mislim da to ne postoji. Barem ja ne poznajem nikoga.

Intervju: Thorsten G. Schneiders / Snježana Kobešćak

Odgovorni urednik: Zoran Arbutina