„Sve je dobro, samo nek odu“

Navika na „njih", o kojoj rezignirano govori jedan šidski taksista dok pomaže izbjegličkoj porodici da spakuje stvari u kola, uslijedila je tek nakon što je jedan broj izbjeglica izmješten iz prihvatnog centra kod šidske željezničke stanice. Otada je, kažu mještani, i manje izbjeglica, i manje problema. „Ipak je trebalo da odu, ne znam zbog čega. Nisu oni meni teški, nisu mi smetali, ali mnogo ih je bilo", priča jedna starija Šiđanka. „Dođemo mi bakutaneri i tražimo mjesto da sjednemo u parku, a Sirijci sjede i šta ćemo onda s njima. Samo mi je žao što ih Evropa ne primi tamo kuda su krenuli. Prvo su im dali volju, pa ih onda stopirali. Ali dobro je sad, sve je dobro, samo nek odu tamo gde su pošli. Svi, ne jedno samo – svi."

Problem nisu ni pravili oni koji su u prihvatnim centrima, već oni van njih, dodaje jedan taksista na stanici u centru. Naglašava da izbjeglice i migrante ne vozi iz principa. „Ne možeš ništa u bašti imati, sve pokidaše – i zeleno i zrelo. Uništiše. Evo primjer: ovaj što ima plastenike – lubenice su mu iskidali. Uzmu, pa šutiraju lubenice. Sve živo su mu uništili i to niko neće da dođe da vidi. Prinuđeni smo da ćutimo i trpimo. Da se bijem s njima, ne pada mi na pamet. Ja jednostavno neću ni da komuniciram s njima, neću da imam posla s njima uopšte. Ne trebaju mi ni blizu mene", priča taksista revoltirano.

„Taoci krize"

Osim na krađe po voćnjacima i baštama, Šiđani se žale i na krađe po radnjama. Jedna od prodavačica nam opisuje kako su njenom zetu ukrali duks iz butika, a kad ih je uhvatio, dobio je samo jedno 'Izvini'. „Potpisivali smo se da se isele. Žao nam je tih ljudi, ali među njima ima svakakvih. Više ih je bilo problematičnih. Bahati su i bilo nam je jako neprijatno. Puštam ih da uđu u butik, ali moraš da ih gledaš, da si oprezan. I mirisi ti njihovi su nam... Ali moramo da ćutimo i trpimo, jer oni su ljudi i moraš se ljudski ophoditi prema njima", priča prodavačica.

Tokom zime, međutim, pojedini vlasnici butika nisu ih puštali ni da uđu. Plašili su se, kažu, vaški, ali i smanjenog prometa. Poslije njih, dodaju, niko nije htio da proba stvari. S novinarima o tome samo rijetki pristaju da govore. Na pomen izbjeglica samo se namršte ili uplašeno pobjegnu. U grupi na Fejsbuku, ipak, vrlo otvoreno izražavaju netrpeljivost: i prema izbjeglicama, i prema opštinskim vlastima. A sebe nazivaju taocima krize. „Ljudi se najčešće plaše, jer kad ih vide u grupama, ne znaju kako će da reaguju. Moje iskustvo pokazuje da su miroljubivi, ali ljudi ih ne poznaju, ne znaju im namjere. Postoji jezička barijera i onda ta neizvjesnost budi strah kod lokalnog stanovništva, iako je broj incidenata realno mali u odnosu na broj ljudi koji boravi u Šidu", objašnjava za DW Vladimir Šulović, koordinator Prihvatnog centra „Principovac".

U kampu i po deset mjeseci

U Šidu trenutno boravi oko 1.300 izbjeglica i migranata, od čega je oko 800 smješteno u Prihvatnom centru „Adaševci", a oko 300 u Prihvatnom centru „Principovac". Najviše ih dolazi iz Avganistana i Pakistana, a vrijeme boravka produženo je sa oko dva mjeseca, koliko su se zadržavali na početku krize, do deset mjeseci, koliko pojedine porodice već borave u Principovcu. „Zastoj je nastao zatvaranjem 'balkanske rute' i hrvatske i mađarske granice. Broj ljudi koji je prelazio granicu s trideset je spao na deset ljudi dnevno – po pet na dva granična prelaza. To je u odnosu na broj ljudi koji se nalazi u zemlji vrlo simbolično", priča Šulović.

U napuštenoj bolnici u Principovcu adaptiranoj za smještaj izbjeglica, porodice su raspoređene po sobama, dok su samci smješteni u velikim šatorima. Obezbijeđen im je smještaj, obrok, ambulanta, ali i radionice – što za djecu, što za odrasle. „Za starije je tu računarski centar gdje mogu da gledaju filmove i komunciraju s rodbinom i prijateljima preko interneta. A takozvanim samcima je ipak najinteresantnije dvorište i sportske aktivnosti, kriket i odbojka", kaže Šolović.

Jednu od radionica održao je i dvadesettrogodišnji Haki iz Sirije. Na put je krenuo kako bi mogao slobodno da slika i da se usavršava. Cilj mu je Njemačka, gdje se već nalaze njegova braća. On je oslikao i nekoliko zidova u prihvatnom centru, a jedna od slika je ujedno i reklama za njegovu berbernicu. Njegove usluge izbjeglice u Principovcu koriste svakodnevno, a on im, osim klasičnih frizura, pravi i umjetničke frizure. Razne crteže i svoje radove objavljuje na Fejsbuk-stranici.

Igre na granici

„Kamp nije dobar", odgovara u glas grupa migranta koji su smještaj našli u napuštenom objektu „Grafosrema". „Hrana je loša, previše je ljudi, u šatoru je pretoplo", priča jedan momak iz Avganistana koji u Srbiji boravi već godinu dana. Sa još tridesetak, uglavnom mlađih momaka, zauzeli su prostor nekadašnjeg uspješnog izdavačkog preduzeća na ulasku u Šid i među ruševinama razapeli šatore, ćebad i stvari. Tu spavaju, tu kuvaju i jedu. Tu peru garderobu i šire je između stubova. Tu im humanitarne organizacije povremeno donose hranu, vodu i sredstva za ličnu higijenu. Međutim, dolaze samo do kapije, jer je „Grafosrem" privatan posjed, pa dalje ne mogu.

Momci s kojima smo razgovarali pokazuju nam ruke otečene od ujeda insekata i rane koje su zadobili bježeći od policije kroz šiblje. Žale se na umor, ali ne i na lokalno stanovništvo. Sjećaju se samo jednog problema, kada je u „Grafosrem" upala naoružana grupa mladića s noževima i pištoljima i napala ih. Razbježali su se, a policija je grupu uhapsila.

Po takvim skrovištima van kampa ostalo ih je stotinak, kaže Šolović. Među njima su i oni koji su, nakon zatvaranja prihvatnog centra kod željezničke stanice, izabrali da ostanu pod vedrim nebom. „Politika Komesarijata bila je da se prvo popunjavaju centri u kojima ima veći broj slobodnih mjesta, kao što su Kikinda ili Obrenovac. Ali to im nije odgovaralo. Šid je granična opština i to im odgovara zbog kontakta s krijumačarima i organizacijom daljeg puta", priča Šolović.

Granicu pokušavaju da pređu i po dvadeset puta – sve dok ne uspiju. Ali, kažu, sve je teže. „Tri puta sam pokušao da pređem granicu. Mađarska policija bila je veoma opasna i nasilna", priča jedan od njih. Drugi dodaje da ga je mađarska policija tukla, a njegovom prijatelju slomila prste. Sada pokušavaju da pređu granicu s Hrvatskom – gotovo svakodnevno.

„Drugi izbor nemamo. Ovdje policija dolazi nekoliko puta nedjeljno, Uhvate nas dok spavamo i šalju u Preševo, a odakle nas deportuju u Makedoniju", priča jedan od migranata. Pokazuju nam stvari koje su ostale iza onih koji su vraćeni za Preševo: isprevrtani šatori, vreće za spavanje, razbacane stvari i ostaci od ručka. „Samo su ih odveli, ništa nisu mogli da ponesu sa sobom. Mi to ne diramo, možda se vrate", kaže jedan od njih. A drugi dodaje: „Jedan momak kog su poslali u Preševo, vratio se ovamo za 300 evra. To je veliki novac za izbjeglice. Mi smo veoma siromašni. Čemu to? Svakog dana policija dolazi i izbjeglice beže od njih. Zašto to? Izbjeglice nisu za rat i nasilje, zašto to rade", pita se Avganistanac.

Večeras će, kaže, policija ponovo da dođe. Zato planira još jednom da pokuša da pređe. Šta ako ne uspije, pitamo. „Nema odustajanja."