Gorki radnički uranak u Srbiji
1. maj 2018
Igor Mitrović stiže iz noćnog dežurtsva. Čuva gradilište. Pogled mu je umoran, ali vedar. Govori jasno. I glasno. U kafiću nema puno ljudi. Prvomajski praznici su Beograđanima prilika za izlet na Divčibare, u Dubai ili makar za okretanje ražnja i ispiranje svakodnevice pivom. Sve ovisi o dubini novčanika. Ali Igor radi. Za dvadesetak tisuća mjesečno. Bez zdravstvenog, penzionog i socijalnog osiguranja.
On potiče iz gradića pedesetak kilometara udaljenog od Beograda. Prvo su tamo devastirane sve tvornice. Rasprodaja u staro željezo, kako kaže Igor, sumnjivi kupci, divlja privatizacija. Nekada je njegov gradić imao 30.000 stanovnika, u posljednjih petnaest godina taj broj se prepolovio.
Trbuhom za kruhom Igor prelazi u Beograd. Od 2003. do 2010. njegova budućnost izgleda solidno. Zaposlio se u velikoj građevinskoj firmi, od običnog radnika postaje šef smjene. Plate su redovne. Prvi krizni simptomi pojavljuju se 2008. Najprije plate kasne nekoliko dana. Onda nekoliko mjeseci. Tako godinama. Na kraju stečaj.
Iznevjerene nade
"Koliko čujem, firmu su preuzeli neki stečajni upravnici, pa neki polukriminalci. Propast je počela još u vrijeme Demokratske stranke. Nisu to samo ovi odradili, oni su to dovršili. Postavili su svoj kadar da očerupaju šta još mogu."
Igor priznaje da se ponadao pravdi kada su uhapsili Miškovića (Miroslav Mišković, vlasnik Delta holdinga i jedan od najbogatijih Srba, op. ur.) . No, to je, kako kaže, Vučićev najbolji propagandni trik svih vremena. "Oni su to očigledno marketinški odradili. Dok nije svako platio reket koliko treba. I sada su svi sretni i zadovoljni i nastavljaju isto – čerupati državu i ovaj jadan narod."
Od stečaja velikog preduzeća u kojem je radio, Igor sebi više ne može priuštiti ni stan. Radi kao nadničar, bukvalno sve – od ličilačkih radova do noćnog čuvanja objekata. Četrdeset i jedna mu je godina. Ne pomišlja na zasnivanje vlastite obitelji. Ponovno je u zajednici s majkom, sestrom, sestrinim mužem i njihovom djecom. Jedina stanica stvarne solidarnosti u Srbiji koja kako-tako funkcionira. Najuža obitelj.
Igor ne vjeruje svakodnevnim medijskim izvještajima o novim fabrikama i nadolazećem prosperitetu. "Oni dođu, namontiraju montažnu halu i kažu – ovo je fabrika. To mogu razmontirati za jedan dan. Kada iscrpe to što su se dogovorili, kada bude dovoljno slikanja za TV, oni će razmontirati tu halu i 'ajmo svi na ulicu."
Od onih koji tako rade još su ugroženiji oni koji ne mogu ni do takvog posla. U Igorovom okruženju puno je ljudi koji su naprosto višak. Životare na mirovini ostarjelih roditelja.
Zašto šute i trpe?
To je tipičan primjer sadašnjeg stanja: u Srbiji je službeno zaposleno tek 2,7 miliona ljudi, a prosječna zarada od oko 400 eura je statistička podala jer četiri petine ljudi prima manje od toga. Ako im je tako ili još gore kao Igoru koji i nema prijavljeni posao, zašto šute i trpe nepravdu?
Ivan Zlatić je od novembra 2016. prvi čovjek Socijaldemokratske unije. Dugo razmišlja prije nego što odgovori. Njegova mala stranka ima časnu antiratnu prošlost i dugogodišnju borbu za prava manjina i građanska prava iza sebe. Ona se sada usredotočuje na socioekonomska pitanja i zaštitu radničkih prava. Polje koje su u Srbiji skoro svi napustili.
Zlatić kaže da je relativni socijalni mir u Srbiji varljiv i da je činjenica da se ljudi ne bune plod ekonomske prisile: "Neko ko radi za 20.000 dinara (oko 1.300 kuna, op.ur.) , a izdržava cijelu porodicu, radi cijelu sedmicu po deset, dvanaest sati dnevno i cijela porodica zavisi od njega pa ako nema tog prihoda ostane bez ičega, on se neće pobuniti ili izaći na demonstracije. To nije kukavičluk. Ići svaki dan na posao i raditi za 20.000, znajući da od tebe zavisi cijela porodica, ćutati na sve nepravde i poniženja, to je zapravo hrabrost."
Igor se slaže s ovakvom procjenom koju mu prenosim iz razgovora sa Zlatićem. Ali on više ne želi biti žrtva. S istomišljenicima je osnovao udrugu "Čuvari vatre" koje u okviru inicijative "Krov nad glavom" želi mirnim prosvjednim akcijama skrenuti pozornost javnosti na katastrofalne slučajeve gaženja socijalnih i građanskih prava. Izbacivanje ljudi na ulicu zbog neplaćenih računa samo je vidljivi vrh ledenog brega. Aktivisti pokušavaju spriječiti brutalnu praksu.
Igor kaže da ljudi koji imaju primanja od petnaestak hiljada dinara i račune za grijanje i struju preko dvadeset hiljada dinara nemaju izbora. A osjećaju se krivim. Jer im je zvanična ideologija nametnula mišljenje da su ugroženi zato što su nesposobni. To Igor smatra vrhuncem cinizma.
Ponosan je na ljude od tinejdžera preko radnika i penzionera koji nisu direktno ugroženi ali pokušavaju da spriječe tuđu nesreću. Ipak, gorko komentariše pasivnost većine: „Dakle, ljude izbacuju, milicija. Da nas ima pedeset uspjeli bismo da spasimo ljude. Ne. Nas ima petnaest, svi okolo sjede u kafićima i gledaju nas. Sutra će kod njih da dođu. Oni ne shvataju da je to jako skupa kafa."
Igor vrlo dobro zna da je teško povezati ljude, da je radništvo rascjepkano i atomizovano. Ne pada mu na pamet da odustane od svog građanskog aktivizma, jer smatra da će ljudi ipak da se probude, ali će taj proces biti dug i mučan.
Privremeni i povremeni radnici
Politička borba se prema šefu Socijaldemokratske unije, Ivanu Zlatiću, mora koncentrisati i na institucionalno sprječavanje najgoreg: „Aktuelni Zakon o radu je faza tekućeg procesa derogiranja radničkih prava kada ima sve manje organizovanog otpora. Nakon parnog valjka neoliberalnih reformi kroz koje smo prošli i ubjeđenja da je to jedini put, sadašnja vlast koja je donijela aktuelni Zakon o radu opstaje isključivo na ubjeđenju koje dijeli sa prethodnom vlasti da drugačiji život nije moguć, te da će se oni snalaziti u tom surovom, nepravednom i nepoštenom svijetu sa interesom građana na umu – više nego drugi. I taj minimum je u sadašnjoj situaciji dovoljan za većinsku podršku."
Međutim, Zakon o radu je dozvolio osnivanje privatnih agencija za zapošljavanje ostavljajući regulisanje te oblasti nekom budućem zakonu. Rezultat je potpuna samovolja u branši. Ljude odvode u Slovačku i Rusiju da rade, mediji su puni izvještaja o prevarama. Neki ostanu i bez para i bez zdravlja.
Cilj Zlatićevog političkog djelovanja, kako mi u kafani „Užice" objašnjava dan prije susreta sa Igorom, jeste da osnaži zaposlene da budu sami u stanju da se bore za svoja prava. To, kaže, na žalost, trenutno u Srbiji naprosto nije moguće.
A sindikati? Oni prema Zlatićevom tumačenju naprosto nisu istorijski naučili da se bore i za ljude koji im nisu članovi. Uglavnom su aktivni u javnom sektoru, dok su u privatnom sektoru uslovi rada mnogo gori. Postoji i sukob interesa. Zlatić navodi primjere:
„Većina javnih preduzeća sve više zapošljava takozvane PP radnike – radnike na privremenim i povremenim poslovima. To se dešava pod pritiskom Vučićeve zabrane zapošljavanja – kompanija mora da angažuje radnu snagu na nekim poslovima. Tako su javna preduzeća, čak i da neće, primorana da to čine. Tako se povećava broj PP angažovanih u javnom sektoru, koji su često na osnovnom interesnom nivou suprotstavljeni ljudima koji su stalno zaposleni."
Prvomajsko ruglo i san o normalnoj državi
U Igoru Mitroviću prvomajski praznici izazivaju dvostruka osjećanja. On zna iz koje tradicije proističe i njegov aktivizam. Kaže da bi ovaj praznik trebalo da podsjeti na one davne prethodnike koji su dali život u borbi za radnička prava. „Mi opet nemamo ništa. Ni osmosatno radno vrijeme, ni socijalnu ni zdravstvenu zaštitu. Sve smo izgubili. Nije to išlo preko noći. Danas smo skuvani kao ona čuvena žaba. Kad to vidim onda je Prvi maj postao ruglo."
Igor ipak dodaje da posljednjih nekoliko godina ima mjesta za nadu da će se ljudi osvijestiti i umrežiti, prvomajski mitinzi su postali življi. Njegova energija je fascinantna. Poslije 36 sati dežurtsva sjedi tu, u kafeu nadomak Hrama, i sa strašću priča o svojim saborcima, šačici buntovnika koji ne odustaju.
On naglašava da ljudi sa kojima pokušava da promijeni Srbiju ne uzimaju novac ni od koga, ne prihvataju ni opozicione partije kao partnere, jer vjeruju u građansku neposlušnost, a ne u potrošene recepte ljudi koji su doveli do katastrofalnog stanja. Žele samo da sačuvaju plamen pobune. „Prvo sam planirao da guramo dok ne smijenimo ove. Ali doći će i neki novi koji uopšte nisu novi. I njima ćemo od prvog dana biti najgora opozicija. Sada ćemo da guramo dok ne napravimo normalnu državu. Zarekli smo se."