Goetheova nagrada Dževadu Karahasanu

Deutsche Welle: Gospodine Karahasan, nedavno je na njemačkom objavljena vaša zbirka eseja "Sjenke gradova". U njoj ste Sarajevo opisali kao grad koji traži da bude ispričan.

Karahasan: Postoji više objašnjenja. Prvo je da se istorija posebno intenzivno prelama u Sarajevu. Ovaj grad je od nastanka više puta gorio, doživljavao opsade i bivao skoro potpuno uništen. S druge strane od samog početka u Sarajevu žive ljudi različitih konfesija. Tu žive mnoge etnije, tu su mnogi jezici, svi skupa, jedni pored drugih, ali i jedni protiv drugih, tako da je tamo uvijek postojala svijest o kulturnom identitetu. Ali i o stalnoj prisutnosti drugog i drugačijeg.

Da li je to ono što Vas je navelo da pripovijedate, da ispričate Sarajevo: prisutnost onog drugog, što kristalizira sopstveni identitet?

Vjerujem da jeste. U svakom slučaju taj grad mi je pomogao da se distanciram od samog sebe. I otkako pišem, svjesno pripovijedam, pokušavam da ispričam Sarajevo.

Vi ste za vrijeme rata 1993. pobjegli iz Bosne. U međuvremenu živite naizmjenično u Sarajevu i Gracu, a boravite i u drugim gradovima. Da li je ta disanca prema Sarajevu važna, da biste mu se mogli opet približiti?

Naravno. Duh se po definiciji sam od sebe distancira. Snovi o rajskom stanju, o kojima sanja naša kultura od vremena helenizma, su u osnovi snovi o stanju bez duha, o stvaranju identiteta sa samim sobom. To na žalost ne ide, jer dok god smo ljudi, mi smo i duhovna bića. A duh zapravo proizvodi distancu i izvjesnu svijest o samom sebi.

To bi onda značilo da bismo zaglupili kada bismo doživjeli stanje kao u raju?

Upravo tako.

Rođeni ste kao musliman, išli ste međutim u katoličku gimnaziju, da li ste i to doživjeli kao izvjesnu vrstu distance?

Često sam posjećivao franjevački manastir. Franjevac mi je predavao latinski i grčki. Intenzivno smo komunicirali tako da sam ja, takoreći, odrastao sa tri doživljaja svijeta (smije se). Moj otac je bio duboko religiozni komunista, moja majka muslimanka, a mnogi moji prijatelji i profesori franjevci. Imate pravo: Nisam ni mogao da ne odrastem bez distance prema samom sebi. I tada sam, kao mlad čovjek, bio svjestan kompleksnosti ljudskog života.

To vas je kasnije kao pisca napravilo čovjekom koji gradi mostove. Zato ste i dobili Goetheovu nagradu. Da li ste se i u vašoj ranoj fazi života osjećali kao graditelj mostova među ljudima?

Da budem iskren, nisam. Za mene je posve normalno da ljudi, zato što im je poklonjen duh ili zato što je to njihovo prokletstvo, žive u različitim kulturama i što su svjesni svog identiteta.

Za vas je normalno, za mnoge druge očito nije, da govorite o dijalogu kultura. Postoji li uistinu takav jedan dijalog?

Mislim da postoji. Od pamtivijeka postoje ljudi koji žele vlast. Oni stvaraju strahove i nesporazume. Jer, najlakše je vladati i ovladati uplašenim ljudima. Strah je najpodesniji instrument za porobljavanje ljudi. Ali, od davnina postoje i ljudi, koji žele da žive svoj život bez straha od onih koji su na vlasti. Takvi ljudi vode dijalog. Dijalog kultura je neprestano prisutan. On se samo ometa namjerno proizvedenim strahovima. Ali, on postoji.

Tek ste kasnije počeli da pišete na njemačkom, šta vas je na to navelo?

Rijetko pišem na njemačkom, tek male članke, koje koriguje moja lektorka ili drugi, kojima je njemački maternji jezik. Njemački je previše kompleksan jezik i previše ga volim da bi na njemu mogao ili znao da pišem drame ili prozu. Kada bih to pokušao, onda bi to bilo, da budem iskren, pojednostavljivanje, simplifikacija. A pojednostavljivanja se plašim više nego bilo čega drugog.

Pa ipak se briljantno izražavate na njemačkom. Je li njemački za vas postao druga domovina?

Zapravo jeste. Mnogi pisci koje volim pišu na njemačkom, a to su Buechner, Kleist, Goethe, E.T.A. Hoffmann. Neke sam prvo čitao na mom jeziku pa tek onda na njemačkom ili obrnuto. Sada sve ove pisce imam u dvije varijante, na dva jezika. Tehnička lica nam pokušavaju objasniti kako je riječ prenosnik informacije, a jezik sredstvo sporazumijevanja. Jezik je međutim više od pukog sredstva sporazumijevanja. Jezik je duhovni zavičaj. Mi ljudi razumijemo i osjećamo svijet onako kako nam ga predstavi i posreduje naš jezik.

Autorka: Aya Bach

Prevod s njemačkog: Jasmina Rose

Odgovrni urednik: Svetozar Savić