„Game“ na granici Srbije, BiH i Hrvatske

Nakon što se pandemija koronavirusa tijekom veljače i ožujka (februara i marta) proširila svom silinom po Europi, pojedine zemlje su zatvorile nacionalne granice i ograničile kretanje svojih građana. Izbjeglice i migranti koji su namjeravali „zaobići" granične kontrole i nastaviti put prema zapadu Europe, odjednom su se našli u slijepoj ulici.

„Dva puna mjeseca nismo smjeli kročiti izvan kampa", priča Afganistanac Omid Wafa, stanovnik prihvatnog centra za migrante Principovac u blizini Šida na zapadu Srbije. Beograd je tek prije tri tjedna ukinuo izvanredno stanje.

Strogi režim zabrane kretanja (i policijski sat) bio je na snazi i za 20 prihvatnih i centara za tražitelje azila u Srbiji. Izbjeglice i migranti koje je policija uhvatila izvan kampova, prebacivani su natrag u jedan od tih centara.

Granica u blizini kampa

Ali sad, nakon što su ograničenja dobrim dijelom ukinuta, mnogi stanovnici Principovca opet planiraju „game" – „igru ili kocku". Tako oni nazivaju pokušaj (ilegalnog) prelaska granice. Granica s EU-članicom Hrvatskom nalazi se u neposrednoj blizini kampa. Cilj koji ima „game" je zaobići hrvatsku graničnu policiju. Oni koji budu uhvaćeni, moraju računati s time da će ih hrvatski čuvari reda pretući, opljačkati i ponovno preko granice vratiti u – Srbiju. (Hrvatska već godinama demantira takve tvrdnje koje iznose migranti i izbjeglice, odnosno prigovore koje su dokumentirale i organizacije za zaštitu ljudskih prava.)

Koncem svibnja (maja)  ove godine, pred očima reportera novinske agencije dpa, u večernjim je satima jedan mladić iz Indije kroz jednu rupu u ogradi prešao na hrvatsku stranu. Sa sobom je imao samo jedan ruksak. I nestao je u grmlju. Tako izgleda „game". Ibrahim Yalu, iz Sijera Leonea, stoji pored reportera i priča o svom planu – on se namjerava po 13. put pokušati prebaciti na drugu stranu granice. Nakon dvanaest neuspješnih pokušaja.

„Zašto nas jednostavno ne puste da idemo dalje? Nitko ne želi ostati (u Hrvatskoj, op. ur.). I zašto nas moraju tući", pita se ovaj Afrikanac.

„Zatvorena" – ali i dalje aktivna ruta

U ljeto 2015. za veliki broj izbjeglica i migranata „balkanska ruta" je bila glavna ruta na putu prema bogatijem dijelu Europe. Ta se ruta protezala od Turske, preko Grčke, Sjeverne Makedonije, Srbije, Hrvatske i Mađarske prema srednjoj Europi. Postojali su i „ogranci" preko Albanije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Bugarske i Rumunjske. Nakon zatvaranja mađarske granice i sličnih mjera na granicama najviše pogođenih balkanskih država, ta je ruta od početka 2016. godine službeno proglašena „zatvorenom".

Ali i nakon toga migracijska kretanja na Balkanu su nastavljena, doduše u puno manjem obujmu nego u ljeto 2015. Migrante i izbjeglice u tome je zaustavila tek pandemija koronavirusa. „Balkanska ruta" je u posljednja dva mjeseca praktički – utihnula. To se može vidjeti i po podacima UNHCR-a (Organizacije Ujedinjenih naroda za izbjeglice) za Srbiju, zemlju koja je glavni „čvor" na „balkanskoj ruti".

U prvom mjesecu ove godine u Srbiji je registrirano 1.700 novopridošlih migranata, u drugom mjesecu 2.633, u trećem 1.669, a u četvrtom – samo 270.

„Lov" na migrante i izbjeglice

Bosna i Hercegovina, kroz koju prolazi jedan sve važniji ogranak „balkanske rute", za vrijeme pandemije koronavirusa postrožila je svoju migrantsku politiku. Novi ministar unutarnjih poslova Fahrudin Radončić, istovremeno i vlasnik najtiražnijeg dnevnog lista u zemlji („Avaz"), zaprijetio je migrantima da će ih strpati u zatvor, odnosno „izbaciti" iz BiH.

U regiji oko Bihaća, na samoj granici s Hrvatskom, odnedavno i policija BiH „lovi" migrante kako bi ih nasilno prebacila u kamp „Lipa", tvrdi humanitarna organizacija SOS Bihać. Njemački koordinator te organizacije Dirk Planert za dpa kaže: „Cijelo ovo vrijeme policija BiH nikada nije sprječavala prelaske granice. A sada to radi. Zašto, to mi ne znamo."

Mađarska je pak koncem svibnja zatvorila dva zloglasna tranzitna kampa na granici sa Srbijom. Stotine tražitelja azila tamo je bilo praktički zatvoreno još od travnja 2017. – uključujući stroga pravila ponašanja u kampovima. Vlada u Budimpešti nije se dragovoljno odrekla svojih kampova – na to ju je prisilila jedna odluka Suda Europske unije. Zatvaranje osoba koje su u potrazi za zaštitom u tranzitnim kampovima suci su okarakterizirali kao ilegalno hapšenje.

„Bilo je kao u zatvoru"

Mađarski desno-nacionalni premijer Viktor Orban bio je pionir politike strogog ograđivanja od migranata. U jesen 2015. on je naredio podizanje željezne ograde (s bodljikavom žicom) na granicama prema Srbiji i Hrvatskoj. Zatvaranje „tranzitnih zona" u Röszkeu i Tompi neće olakšati situaciju tražitelja azila, rekao je Orban. Mađarska će naime ubuduće zahtjeve za dodjelom azila primati samo u svojim diplomatskim predstavništvima u inozemstvu. To vjerojatno i nije baš u skladu s odlukom Suda EU-a, kojom se od Mađarske zahtijeva da tražiteljima azila osigura „poštenu mogućnost „ podnošenja zahtjeva i uopće sudjelovanja u postupku dodjele (ili odbijanja) azila.

U srpskom kampu Principovac trenutno je smješten i Iračanin Murtada al-Šibani. On bi mogao puno toga ispričati o situaciji u mađarskim tranzitnim kampovima. Tamo je proveo ukupno devet mjeseci, zajedno sa suprugom, petero djece i dvojicom braće, prije nego što su ih vratili natrag u Srbiju – nakon što su im Mađari odbili zahtjev za dodjelom azila. To je poglavlje „balkanske rute" sada konačno postalo dijelom prošlosti.

„Bilo je to kao u zatvoru", priča ovaj Iračanin. „Posvuda bodljikava žica, loša hrana. Kad se moja supruga razboljela, četiri policajca su je odvela liječniku, kao da je kriminalac."

Boris Babić, Gregor Mayer (dpa)

Priredio: Srećko Matić