"Desničarski ekstremizam je cjelokupan njemački problem"
30. august 2018
Deutsche Welle: Gospodine Fridman, Vi već duže upozoravate na posljedice „duhovnog potpirivanja" i pozivate na više tolerancije u društvu. Koliko je njemačka demokratija u situaciji da odbrani svoje vrijednosti u pogledu aktuelnih slika iz Kemnica?
Mihel Fridman: Duboko sam zabrinut i uznemiren. Ono što vidimo i preživljavamo je samo vrh pokreta neprijateljski nastrojenog prema demokratiji, koji ima mnogo širu podlogu u društvu nego što mi to sebi želimo predstaviti. Demokratija je sposobna da odbrani svoje vrijednosti, ali je na nekim mjestima zakazala. Ni današnja, a ni prethodne vlade u Saksoniji nisu se dovoljno jasno suprotstavile rasizmu, antisemitizmu i mržnji uopšte ili pak desničarsko ekstremističkim grupama. Zapravo antidemokratskim snagama, koje žele da unište srž humanističkog života u pluralističkom svijetu. Kada se danas govori o Kemnicu, mora se podsjetiti na Hojersverdu i Rostok – i tamo je bilo hajki na ljude. Ubijani su ljudi koji nisu bili njemački državljani. Ovog puta je došlo do tučnjave, bilo je povrijeđenih. To što se u pravnoj državi dogodila hajka na ljude samo zato što drugačije izgledaju, u najmanju ruku pokazuje da barem u jednom dijelu Saksonije postoji istinska potreba za tim. Pojedini u Saksoniji su uvjereni da mogu i smiju da zamjene policiju. Kemnic nije nikakvo iznenađenje. Nije se to sad odjednom dogodilo. Još prije nekoliko mjeseci je bilo sukoba sa desničarskim ekstremistima, zločincima, mrziteljima ljudi. Takođe je predugo trajalo dok se saksonsko pravosuđe nije svim snagama za to zauzelo, i na kraju je opet Savezno državno tužilaštvo moralo da preuzme slučaj.
Da li je to pretežno istočnonjemački, odnosno saksonski problem?
Olako bi bilo problem desničarskog ekstremizma locirati u Saksoniju i nove savezne države (iz nekadašnjeg DDR-a prim. ur.). To je naravno cjelokupni njemački problem i to nije nikakav novi fenomen. Nakon 1945. nije se prestalo sa rasizmom, mržnjom prema Jevrejima… Sada u Njemačkoj imamo treću generaciju onih koji su njegovali nostalgiju prema Hitleru. A to znači da su unuci onih iz nacističke generacije dobili potomstvo. I to takođe nije samo njemački problem, jer to možemo danas da vidimo u cijeloj Evropi. U mnogim zemljama, na primjer Mađarskoj i Poljskoj, vidite da oni nisu uspješni samo na ulici, već i u politici, imamo i šefove vlada. Ili su dio vladajuće koalicije kao što je slučaj i u Austriji. AfD, koji je za mene jedna desno-ekstremistička partija, čiji je jedan dio funkcionera podstiče mržnju, je prva takva partija od 1945. u Bundestagu. Mi bismo morali danas, 80. godina nakon Kristalne noći, sebi postaviti pitanje na kojem stepenu nasilja se nalazimo danas? Morali bismo to jasno vidjeti: paralizovanost, sramotu, potpirivanje, istinsko potpirivanje. Kada odete u Internet, primijetite koliko je agresije prisutno.
Kažete da je desničarski ekstremizam evropski problem. Kakva je uloga Njemačke u takvom razvoju stvari?
Kada govorimo o rasizmu i mržnji prema ljudima, to je univerzalna tema i trenutno aktuelna u cijelom svijetu. Kada govorimo o Njemačkoj, govorimo o zemlji koja je zaista i odgovorna i kriva za nasilje. A ovdje vidimo kuda to vodi kada se jedno društvo samo ne zaštiti. Ovdje imamo ljude koji misle da mogu vrijeđati ljudsko dostojanstvo. To nisu samo rasisti, to su neprijatelji demokratije i ustava. To je nešto, što je u međuvremenu postalo ozbiljna tema sa političkom dimenzijom, jer pojedini huškači sjede i u parlamentu.
Do kakvih će talasa agresije, poput ovih u Kemnicu, uvijek iznova dolaziti. Koliko je ugrožena naša demokratija?
Ja upozoravam da se ne treba gajiti uvjernje kako se radi o talasima. U posljednje vrijeme vidimo sve češće i sve agresivnije koliki je to zapravo potencijal. Prema evropskim ispitivanjima javnog mnjenja, u svim zemljama uključujući i Njemačku, postoji takav jedan potencijal, koji ako se izrazi u procentima iznosi oko 15 do 20 odsto. Veliki dio njih je zapravo latentan, ali mobilizacija ovih latentnih grupa je toliko „uspješna" kao nikada do sad u EU.
U Evropskoj uniji nikada nije bilo toliko mnogo vlada – dakle vlada koje su odgovorne za zaštitu demokratije, manjina – koje imaju tako podijeljen odnos prema pravnoj državi, koje u svojim izbornim kampanjama huškaju protiv stranaca. Mi u međuvremenu pričamo o legitimnom i legalizovanom rasističkom radu vlada i onih koji bi trebalo da su uzor. Tako da kad oni to rade, onda se čovjek koji živi u toj zemlji osjeća ohrabrenim da i sam širi svoje otrove.
Šta moramo uraditi 80 godina nakon nacističke ere da bismo zaustavili ovakav razvoj?
Ovdje želim jasno da naglasim da je Savezna Republika Njemačka jedna pravna država, bez obzira na sve njene slabosti o kojima diskutujemo, država čiji najveći dio stanovništva cijeni njene demokratske ideje i živi u skladu sa njima. No, problem ekstremista nije da li će oni osvojiti većinu. Ni 1933. Nacionalsocijalistička partija nije imala većinu. Pitanje je koliko su demokrate glasne u lobiranju demokratije? Ja se ne angažujem protiv AfD, angažujem se primarno za demokratiju. Vjerujem da ono univerzalno što možemo naučiti iz istorije jeste: uvijek postoje mnogi počeci nasilja, prije nego što se dođe do kraja. Kada se dođe do kraja onda su svi šokirani i govore: mi to nismo htjeli.
Mihel Fridman je pravnik, publicista i televizijski voditelj. Od 2000. do 2003. je bio zamjenik predsjedavajućeg Centralnog savjeta Jevreja u Njemačkoj. Na Televiziji Deutsche Welle, između ostalog, vodi emisiju „Conflict Zone".