Evrovizija nikad nije ni bila apolitična

Ukrajina je po drugi put u povijesti pobijedila na Eurosongu, europskom šarenom glazbenom natjecanju. Ono gledateljima nudi dobrodošlu zabavu subotom uvečer i dosta materijala za razgovore prvog radnog dana u uredu poslije toga. Rado se rugamo pokojem "posebnom" nastupu ili možda jednoj bradatoj ženi koja je kao pobjednica Conchita Wurst 2014. stajala na toj pozornici.

2004. je Ukrajinka Ruslana bila ta koja je svojim nastupom i pjesmom "Wild Dances" odnijela pobjedu. Ove godine je ta zemlja, koju upravo muči tinjajući rat na istoku i koja je izgubila dio svog teritorija a kojega je anektirala Rusija, poslala predstavnicu Krimskih Tatara. Taj narod je na zapovijed Staljina protjeran s Krima. 1944. je to bilo i "1944." se zove i Jamalina pjesma. Ona ju je sama napisala i u njoj pjeva o sudbini svog naroda i svoje obitelji. Zar to možda nije malo i previše teška lektira za jednu laganu subotnju večer pred malim ekranom?

Europa sluša pozorno

"Znam da ima puno više ljudi nego što mislimo koji suosjećaju s nama", kazala je Jamala u intervjuu za Deutsche Welle dva dana prije njezine pobjede u Stockholmu. I upravo tako je i bilo. Jer, gledatelji su bili ti koji su, zahvaljujući novog sustavu glasovanja, donijeli obrat u prethodnom ishodu rezultata nacionalnih žirija i time spriječili pobjedu glamurozne Australke Dami Im. Na kraju večeri je odjednom ipak došlo do odmjeravanja snaga između Ukrajine i Rusije. Te dvije zemlje su dobile najveći broj glasova gledatelja. Rusija nešto više, ali to nije bilo dovoljno da se pretekne Ukrajina. Je li to bila odluka za Ukrajinu i protiv Rusije? I je li to jedna pjesma protiv politike Kremlja? Na to pitanje Jamala nije htjela odgovoriti i više puta je naglasila da u njezinoj pjesmi nije riječ o aktualnoj politici. Pjevajuća nastavnica povijesti dakle, kako ju je nazvao jedan njemački kolega?

U tekstu te pjesme ništa ne ukazuje na godinu protjerivanja. "Naravno da se tu radi o više toga nego o 1944. godini, radi se o progonu i Holokaustu, o svjetskoj boli", kazala je prethodno ova pjevačica. A tu bol je na pozornici u Stockholmu "ispjevala" iz sve snage. Ali, dodala je u intervjuu, pjesma je upućena svima koji se smatraju malim carevima. Ljudima koji misle da mogu odlučivati o sudbini i životima drugih ljudi.

Jasnije se to ne može kazati.

Politika oduvijek dio natjecanja

Jamalina pobjeda na Eurosongu je daljnji dokaz za to da to natjecanje nikad nije bilo apolitično. Ono to nije bilo ni kad je tek nastalo, kad su se samo jedanaest godina nakon okončanja jednog strašnog rata sedam zemalja, koje su nedugo prije toga još ratovale jedna protiv druge, sastale u švicarskom Luganu i održale jedno glazbeno natjecanje. Ono nije bilo apolitično ni kad je njemačka pjevačica Nicole, dok je mirovni pokret u Europi bio na vrhuncu, pjevala "Malo mira" (Ein bisschen Frieden). Ono to nije bilo ni kad je sve više istočnoeuropskih zemalja počelo sudjelovati u njemu. Eurovision Song Contest je uvijek bio ogledalo onoga što se upravo događa u Europi.

2016. godine su europski gledatelji svoje glasove dali jednoj zemlji koja se izjasnila za Europu i zbog tog izbora bila kažnjena od jačeg susjeda. Ukrajini su potrebne te simpatije i podrška. Ali ona isto tako taj europski predujam ne smije proigrati. Pored sve te politike na koncu ne smijemo zaboraviti jednu stvar: bez umjetničkog djelovanja, dobrog glasa i izražajnog nastupa, Jamala ne bi pobijedila. Jer, Eurovision Song Contest je ipak i jedno glazbeno natjecanje.