EU treba novu politiku prema izbjeglicama
Šta se još mora desiti da EU promijeni svoju politiku prema izbjeglicama i useljavanju? Koliko se još ljudi mora udaviti u Sredozemnom moru da bi se evropski političari pokrenuli i nešto poduzeli? Koliko katastrofa je potrebno da Brisel konačno reaguje?
Upravo je prezadužena Italija, nakon havarije broda ispred obala Lampeduze u oktobru 2013., pokazala kako bi Evropa morala reagovati na ovakve tragedije. Brodovi italijanske mornarice nadgledali su u okviru misije Mare Nostrum vodeni put između Sjeverne Afrike i južne Evrope. Iako je Italija mogla spasiti od davljenja u moru nekoliko hiljada ljudi, druge evropske države nisu željele učestvovati u finansiranju misije, koja je koštala 108 miliona eura godišnje.
Umjesto toga je u novembru prošle godine evropska agencija Frontex, zadužena za nadgledanje granice, dobila zadatak da spašava izbjeglice u jeftinijoj misiji pod nazivom Triton. Pošto ova misija manje košta od prethodne, ona je fokusirana samo na spašavanja izbjeglica u blizini evropskih obala. Tragedije do kojih dolazi ispred obala Afrike ova misija nije u stanju da spriječi. Na taj način se olako uzima smrt na hiljade ljudi.
Nakon najnovije tragedije ne želim više da čujem nikakve govore evropskih političara u kojima oni izražavaju žaljenje za to što se desilo! Onaj ko se nije htio uključiti u misiju spašavanja Mare Nostrum, jer mu je to bilo preskupo, bi u najmanju ruku trebao biti pošten i priznati da mu život izbjeglica iz Eritreje, Etiopije ili Sirije nije toliko vrijedan. Koliko je cinična disksuija oko finansiranja misije Mare Nostrum, pokazuje pogled na evropsku agrarnu politiku. EU godišnje izdvaja 50 milijardi eura kako bi subvencionirala svoje poljoprivrednike. Tako Evropljani dnevno izdvajaju više za subvencije poljoprivrednicima, nego što košta misija spašavanja izbjeglica "Mare Nostrum" za cijelu godinu dana.
Tri zahtjeva
Smjernice za novu izbjegličku i useljeničku politiku su već tri godine na stolu. Najprije bi i to u što bržem vremenskom roku spašavanje na moru moralo ponovo biti prošireno na cijelo Sredozemlje i finansirano kao zajednički zadatak svih zemalja članica EU. Italija se ne bi smjela ostaviti na cjedilu kao što je to učinjeno ukidanjem misije Mare Nostrum.
Pod dva - srednjoročno bi se morala reformirati evropska useljenička politika. Pored prava na azil na osnovu političkog progona i prava na zaštitu izbjeglica sa ratnih područja poput Sirije, moralo bi se priznati i pravo na useljavanje iz ekonomskih razloga. Evropa je već godinama "de facto" useljenički kontinent. U mnogim evropskim zemljama je demografska situacija takva da imaju previše starih a premalo mladih ljudi, tako da će u budućnosti te zemlje trebati sve više imigranata. Određivanjem kvota za useljavanje i uz pomoć sistema bodovanja takav dolazak stranaca bi trebao postati legalan i transparentan. To bi umanjilo juriš ekonomskih izbjeglica na brodove krijumčarskih bandi, koji saobraćaju po Sredozemlju.
I pod tri - dugoročno gledano EU mora jače uzeti u razmatranje razloge za bijeg i iseljavanje. Onaj, ko u vojnoj operaciji uništi državne strukture u Libiji, ne smije se poslije toga kompletno povući i nijemo gledati kako zemlja tone u bezvlašće i haos. EU mora energičnije i konsekventnije insistirati na poštovanju ljudskih prava. To se na primjer odnosi na Eritreju, zemlju iz koje dolazi veliki dio izbjeglica. Već dugo vremena EU i njene članice a među njima i Njemačka odvraćaju pogled sa ove zemlje i na početku su čak u vidu razvojne pomoći podržavali njen diktatorski režim i režime sličnih zemalja. Vrijeme je da se nešto poduzme - žaljenja i priče je dosta.