„Evropa Vučiću gleda kroz prste“

DW: Pročitaću Vam nekoliko naslova svjetskih medija o izborima u Srbiji pa Vas molim za komentar: „Srpski birači snažno podržali pro-EU politiku svog lidera“ (Rojters). „Srbija dala Vučiću saglasnost za ulazak u EU“ (Velt).

Florijan Biber: To je pogrešna interpretacija koja ukazuje na to da se ne prati unutrašnja politika Srbije nego samo ono što Vučić poručuje inostranstvu. Jer, Vučić i njegova partija kažu da se veoma zalažu za ulazak u Evropsku uniju, dok je, s druge strane, izgovor za izbore bila potreba za mandatom za reforme. Unutrašnjepolitički, to više izgleda kao autoritarni sistem kojim dominira Vučić. Pitanje EU nije se pojavljivalo u predizbornoj kampanji i nije bilo prevashodni cilj izbora.

Bavarska radio-televizija: „Mandat za teška vremena.“ Šta bi to sad trebalo da bude teško što već do sada nije bilo?

Treba imati na umu da je sadašnja Vlada prije izbora imala većinu kakvu nikada nijedna vlast nije imala, a to važi i za najveću vladajuću stranku. Čak ni socijalistička partija pod Slobodanom Miloševićem nije imala takvu većinu. Zato ideja da je potreban jači mandat nije vjerodostojna. Da, vremena su teška, ali bila su teška i prije četiri-pet godina, i nekome ko ima više od 50 odsto mjesta u parlamentu ne treba jači mandat.

S aluzijom na popularnu TV-seriju „Igra prijestolja“, u Srbiji bi moglo da se kaže „The Reform is coming“ (Reforma dolazi). I do sada su reforme više najavljivane nego sprovođene, a rezultati nisu baš vidljivi.

I to ima veze sa prijevremenim izborima. Jer, kada održavate izbore na dvije godine, uvijek za obećanja s prethodnih izbora možete reći da niste imali pune četiri godine da ih sprovedete. Retorika reformi dominira nad sadržajem reformi. Tako se za neispunjena obećanja ne mora previše pravdati i lakše je ući u modus permanentne izborne kampanje. To zapravo otežava stvarno sprovođenje teških reformi.

Šta su u suštini te reforme i zašto su bolne? Da li se svode na likvidaciju državnih gubitaških preduzeća, što zapravo znači da mnogo radnika ostaje na ulici?

To je dio koji svakako ne bi bio popularan. Ali, radi se i o tome da se evropske integracije odvijaju kroz reforme u različitim oblastima, od javne uprave do nezavisnosti sudstva. To se u mnogome kosi sa politikom sadašnje vlade koja pokušava da kontroliše i centralizuje važne odluke kao i da snabdjeva partijske prijatelje i članove funkcijama. Treba imati na umu da je procentualno broj članova Srpske napredne stranke u stanovništvu otprilike isti kao što je nekada bio u Savezu komunista. Članstvo u partiji malo ima veze sa ideologijom, a mnogo sa praktičnim pronalaženjem uhljebljenja. To nije kompatibilno s pravim reformama i procesom evrointegracija.

Frankfurter algemajne cajtung naslovljava: „Ishod srpskih izbora može značiti povratak u mračna vremena“. Misli se na to da preko 180 mandata u parlamentu imaju stranke režima devedesetih ili SNS, koji je iz toga proizišao.

Takva teza je možda previše dramatična, ali naravno da je uznemirujuće što tri najveće partije dolaze direktno iz Miloševićevog nasljeđa. One su se promijenile, ali je sasvim drugo pitanje koliko je korjenita ta promjena. Radikalna stranka koja je poslije duže pauze ponovo u parlamentu je naravno partija galamdžija koja je ostala nepromenjena u svojoj radikalnosti i nije pozitivan signal što je postala treća najjača stranka. SNS i SPS ne bih označio ni kao proevropske ni kao antievropske partije – to su zapravo stranke ultimativnog pragmatizma i interesa da se bude na vlasti. Retorika evropskih integracija će se koristiti sve dok omogućava ostanak na vlasti. Ako to više ne bude slučaj, naći će se druge teme. Stoga pouzdanost ni u jednom pravcu nije prevelika.

Vučić je najavio da će tek krajem maja odlučiti o novoj vladi. Da li će iskoristiti to vrijeme da potraži koalicionog partnera?

On je još prije izbora najavio da želi da ima koalicionog partnera, kao što je i uradio nakon prošlih izbora kada je mogao da vlada bez partnera pa je ipak uzeo socijaliste. Tako dobija mogućnost da eventualne teškoće i probleme svali na koalicionog partnera. To će vjerovatno opet biti strategija. Pitanje je samo s kim. Odnosi sa socijalistima su tokom kampanje pogoršani. Nova saradnja doduše nije isključena, ali nije više ni tako izvjesna kako je djelovalo prije samo nekoliko mjeseci.

Uprkos zaista ubjedljivoj pobjedi, Vučić više u zbiru sa socijalistima nema dvotrećinsku većinu potrebnu za promjenu Ustava. Takva promjena bi vjerovatno bila poželjna za EU zbog politike prema Kosovu.

Ako bude volje za promjenu Ustava to jest brisanje Kosova iz preambule, onda bi to moglo biti izvodljivo i uz podršku tri liste koje su se takođe našle u parlamentu, a koje se zalažu za reforme. Pitanje je političke volje da li može biti dogovora sa tim strankama čak i kod tema gde postoji sadržinska bliskost. Saradnju otežava konfrontacioni kurs koji je imala ova vlada, demonizacija opozicije i slično.

Zašto je Vučić tako omiljen u Evropi?

Jer, prema spolja govori ono što treba i djeluje kao da zastupa ispravne pozicije u pitanjima koja zanimaju Evropu. Konstruktivno djeluje u odnosima s Kosovom i priređuje manje problema nego što su dijelom radile prethodne vlasti koje su ponekad zastupale nacionalističke pozicije kako bi umirile birače. Vučić djeluje kao neko ko isporučuje i uzima stvar ozbiljno. Istovremeno, gleda se kroz prste kada su u pitanju unutrašnjepolitička dešavanja u Srbiji. To je zato što je u evropskoj percepciji trenutno manje prisutan interes za reforme i proširenje EU nego druga pitanja. Prednost se daje stabilnosti i pouzdanosti, a ne tempu reformi.

To sam upravo htio da pitam: upadljivo je kako recimo njemački demohrišćani podržavaju Vučića i jedva da su spremni da prozbore pokoju riječ kritike o negativnim tendencijama u Srbiji. Da li je to dobro za Srbiju?

Držim da je to veoma destruktivno. Vučićevu vladu veoma hvale u Austriji, Njemačkoj i drugim državama, dok su kritike retke. Svakako postoje dobri razlozi da se pohvale neke odluke poput dijaloga sa Kosovom koji je važan napredak. Ali, pri tome ne treba zaboraviti da je u samoj Srbiji postalo mnogo teže po pitanju medijskih sloboda, stalnog pritiska Vlade i vladajućih partija na opoziciju i sve kritičare. To je razvoj koji ostavlja dugoročne posljedice na društvo i državu, a spolja se to ne uzima dovoljno ozbiljno. Tu je primjereno više kritike spolja inače za nekoliko godina prijeti situacija koju trenutno vidimo u Makedoniji.

Nedavno ste napisali zanimljiv članak nakon referenduma kojim su Holanđani odbacili sporazum EU i Ukrajine. Vaša teza je da je proširenje EU zaleđeno, a možda i mrtvo. Možete li da objasnite svoj stav?

Holandski referendum o Sporazumu o slobodnoj trgovini s Ukrajinom je u prvom redu bio referendum protiv EU. Nikoga u Holandiji nije zanimao sporazum sa Ukrajinom. Protivnici EU u Holandiji mogu isposlovati referendum protiv svakog proširenja EU. Holandija je samo jedna od zemalja u čijem stanovništvu postoji snažno protivljenje daljem proširenju EU – slično je u Austriji, Njemačkoj, skandinavskim zemljama. Ukoliko bi bilo novog referenduma u Holandiji – a recimo i Francuska je obećala da će o svakom sljedećem proširenju EU biti odlučeno na referendumu – može se očekivati novo odbijanje. Jedna članica EU je dovoljna da zaustavi proširenje. Ne mogu da zamislim proširenje EU dok god je instrument referenduma dostupan u pojedinim članicama i dok god je skepsa prema proširenju ovolika.

Da li je za zemlje poput Srbije opasno ukoliko izostane jasna evropska perspektiva?

Veoma opasno. U politici nema vakuuma – kada otpadne jedan partner i jedan cilj, vjerovatno se nalaze drugi. Ne vjerujem da postoji dugoročna atraktivna alternativa Evropskoj uniji, odnosno demokratskom uređenju koje nudi pravnu državu i privredni razvoj kao što to čini evropski model. Ali, kao alternativa se mogu prije ili kasnije učiniti ruski ili drugi uticaji. Već sada vidimo da je kriza EU-integracija veoma usporila reformski zamajac. Nekad izgleda kao da EU simulira da će se širiti, a zemlje zapadnog Balkana simuliraju da će se reformisati – a obje strane znaju da je u pitanju komplikovana igra.

*Florijan Biber, 1973, je luksemburški politikolog i jedan od najboljih poznavalaca Balkana na njemačkom govornom području. Profesor je Univerziteta u Gracu gdje vodi Centar za studije jugoistočne Evrope. Pet godina je radio u Evropskom centru za pitanja manjina u Beogradu i Sarajevu. Kao gostujući profesor predaje u Budimpešti, Bolonji i Sarajevu, a držao je predavanja i na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Govori srpskohrvatski jezik.