Eurozona bi mogla "eksplodirati" zbog debalansa

Kada se govori o ekonomskoj neravnoteži ili debalansu, često se misli na simbiozu SAD i Kine. Azijati prodaju Amerikancima ogromne količine robe. Zarađenim novcem kupuju američke obveznice i na taj način plaćaju američke dugove. U neku ruku Nijemci su evropski Kinezi. 2011 Njemačka je ostvarila suficit u visini od 136 milijardi eura, što znači da je više izvozila nego uvozila. Polovina robe prodata je eurozoni, prije svega tzv. PIIGS-državama (Portugal, Italija, Irska, Grčka, Španija) i Francuskoj.

Neki u ovakvoj neravnoteži vide uzrok za dužničku krizu. Rolf Langhammer, potpredsjednik Instituta za svjetsku privredu u Kielu (IfW) ne misli tako. "Neravnoteža odnosno debalans je refleks odnosno posljedica veoma različitih ekonomija i razlika u konkurentnosti. Svjedoci smo da je vrijednost valute mediteranskih zemalja u eurozoni precijenjena, iako bi realno ona morala biti puno niža."

To znači i da su plate u mediteranskim zemljama snažno porasle. To je posljedica privrednog buma, kojem su pogodovale niske kamate. Jürgen Matthes iz Instituta za njemačku privredu u Kelnu smatra da su pred osnivanje monetarne unije kamate bile visoke, jer se strahovalo da bi u eurozoni moglo doći do obezvrjeđivanja eura. "Prije nego što je euro uvođen došlo je do devalvacije u Italiji, Portugalu, Grčkoj ili Španiji. To je za investitore značilo velike gubitke na novčana ulaganja. No, taj raj rizik bio je već uračunat u kamate", dodaje Matthes.

"Popijena i pojedena vjenčana premija"

Ulaskom u zajedničku monetarnu uniju ovaj rizik je otpao. Kamate su u zemljama na periferiji eurozone rapidno smanjene. Rolf Langhammer, potpredsjednik Instituta za svjetsku privredu u Kielu (IfW) kaže kako je "vjenčana premija", u mnogim zemljama popijena i pojedena a nije uložena u vidu investicija ili se investicije nisu isplatile." Tako je došlo do krize sa napuhanim cijenama nekretnina, koja je teško pogodila Španiju. Istovremeno je Njemačka 2010. reorganizovala svoj socijalni sistem i tržište rada. Sindikati su bili uzdržani sa zahtjevima za povećanje plata. To je, po riječima profesora ekonomije iz Tübingena dovelo do toga "da mi unutar eurozone imamo zemlje, čija je valuta obezvrijeđena, kao što je slučaj sa Njemačkom i zemlje čija je valuta precijenjena, kao što je slučaj sa Grčkom ili Španijom."

Njemačka profitira od ovih prednosti i razlike u eurozoni postaju sve vidljivije. Drugim riječima, euro kao zajednička evropska valuta, nije u stanju da ukine razlike u okviru monetarne unije, štaviše on je doprinio da dođe do snažnije neravnoteže u okviru eurozone. Prije uvođenja eura Grčka, Italija a ponekad i Francuska mogle su posegnuti za provjerenim sredstvom - devalvacijom sopstvene valute, koja je njihovu robu činila jeftinijom a time i atraktivnijom. To je unaprjeđivalo izvoz i uklanjalo razlike i neravnotežu, smatra Rolf Langhammer. Euro je zapravo ovim zemljama oduzeo mogućnost da promjenom kursa reaguju na debalans.

Interne mjere obezvrjeđivanja

To znači da ove zemlje sada moraju provesti tzv. "interno obezvrjeđivanje" , što znači da one moraju smanjiti plate. Iako su u Grčkoj proteklih godina plate drastično smanjivane, nova studija koju je izradio Goldman Sachs predviđa da plate treba smanjiti za još 30 posto, u Portugalu za 35 posto, Španiji i Francuskoj za 20 posto, kako bi se, koliko toliko, pokušalo biti konkurentan kao što je Njemačka. Paralelno se mora raditi i na strukturnim reformama, koje su podjednako neprijatne kao smanjenje plata a donose ploda tek za nekoliko godina. One su povezane sa ukidanjem privilegija i mogu također rezultirati gubitkom radnih mjesta.

Sada se povećava i pritisak na uzornu Njemačku da pruži svoj doprinos kako bi došlo do balansa u eurozoni i kako bi eurozona bila manje podložna krizama. To je djelimično učinjeno povećanjem plata radnicima u Njemačkoj. Drugi vid doprinosa stabilnosti eurozone bilo bi povećanje inflacije u Njemačkoj. Veća inflacija poskupila bi njemačke proizvode i učinila ih manje konkurentnim.

Već četiri godine Evropska centralna banka izjednačava debalans unutar eurozone na taj način što ubrizgava odnosno usmjerava privatni kapital zemljama jugoistočne Evrope. Kupuje obveznice prezaduženih država i snabdjeva banke zemalja evropskog jugoistoka novcem, obezbjeđujući im likvidnost. Da to ne može funkcionisati na duže staze, vidi se na primjeru kinesko-američke simbioze. Dok Kinezi i dalje marljivo izvoze u SAD, prisiljeni su gledati kako se njihove dolarske rezerve tope fleksibilnom politikom koju vodi Američka federalna banka. Nijemcima prijeti ista sudbina, smatra Rolf Langhammer i zaključuje: "Onaj ko ima trajni suficit, mora prihvatiti rizik, da ima potraživanja, odnosno vrijednosne papire, koji u najgorem slučaju, više ne vrijede."

Autor: Danhong Zhang / Jasmina Rose

Odg. ur. Belma Fazlagić-Šestić