EURO 2024 – Možda ljetnja bajkica

Bila jednom jedna zemlja koja je tokom četiri sedmice prikazala svoje najbolje strane. Doslovno je shvatila moto „Svijet u gostima kod prijatelja“ i tokom juna i jula 2006. godine bila tako simpatični i opušteni domaćin da su se gostujući navijači u nevjerici pitali: „Ma jesu li ovo još uvijek Nijemci?“

I vrijeme je tog ljeta htjelo Njemačku, sijalo je sunce, kupalo se u moru crno-crveno-zlatnih zastava. Djelovalo je da je dobro raspoloženje zarazno.

Tako otprilike glasi bajka koju su Nijemci nazvali „Ljetnjom bajkom“. O Svjetskom prvenstvu u fudbalu 2006. godine i danas se priča kao trenutku kad se Njemačka pokazala svijetu drukčijim licem.

Petnaestak godina nakon ujedinjenja, šezdesetak godina nakon Drugog svjetskog rata i poraza nacizma, Nijemci su se okuražili da mašu svojim zastavama kao i svi ostali i da budu dio opšte fudbalske euforije.

Bajka, doduše, prećutkuje ponešto, recimo da je mutnim šemama njemački Fudbalski savez kupio održavanje prvenstva u svojoj zemlji.

Teško poređenje

Osamnaest godina kasnije se mnogi u Njemačkoj pitaju da li je ovo Evropsko prvenstvo, u čijem će finalu u nedjelju igrati Španija i Engleska, neka vrsta reprize Ljetnje bajke?

„Prilično je njemački uvijek se orijentisati prema prošlosti jer njemačko stanovništvo nije baš sklono promjenama. Ali, posljednje što nam treba je ekstatična opijenost i samozaljubljenost koji su 2006. bili divni“, kaže dramaturginja i spisateljica Dagrun Hince, autorica knjige o fudbalu „Posjed lopte“.

„Danas smo u sasvim drugom momentu i dobro je što je tako – to treba posmatrati realno. Ove godine se radilo o tome kako da opet okupimo ljude ovdje“, dodaje ona za DW.

Ta 2006. bila je jedna od posljednjih godina prije kriza koje su strefile Njemačku i svijet – finansijska, dužnička, izbjeglička, Bregzit, pandemija, ruska agresija, pomjeranje političkog spektra udesno što se vidi u jačanju djelimično ekstremističke Alternative za Njemačku.

Danas se fudbal igra u zemlji sa podijeljenim društvom. Otuda je fudbal došao u pravo vrijeme, smatra istoričar sporta Jirgen Mitag sa Sportske visoke škole u Kelnu. On u razgovoru za DW govori o Evropskom prvenstvu kao o jednoj „maloj ljetnoj bajci“.

„Raspoloženje u Njemačkoj je svakako pozitivnije nego prije Evropskog prvenstva. Do sada se šampionat za mnoge građane i goste pokazao kao velika fešta koja se zajedno proslavlja. Nije se ostvarilo ništa u bezbjednosnom smislu zbog čega se unaprijed strahovalo. Možda se i njemačko društvo malo opet zbližilo“, priča Mitag.

Selektor kao predsjednik države

Doprinos je dao i novi selektor Julijan Nagelsman. U vatrenom i emotivnom govoru je taj 36-godišnjak apelovao na zajedništvo, rekavši da nacionalni tim treba da bude uzor za društvo.

„Kad pomognem komšiji da skrati živu ogradu, onda je posao brže gotov nego kad neko radi sam“, rekao je slikovito Nagelsman i pobrao pohvale iz svijeta politike.

Kako kaže istoričar sporta Mitag, fudbal je opet u centru društvenih debata i nije čudo da selektor svjesno koristi svjetla reflektora da se založi za poboljšanja u cijelom društvu.

„Fudbal i sport uopšte mogu imati pokretačku snagu. Ali, načelno, fudbal nije instrument koji može otkloniti ono što je pogrešno u društvu, spasiti političke ciljeve ili dugoročno i trajno pomjeriti zemlju u određenom pravcu“, dodaje Mitag.

Kraj stereotipa o Njemačkoj

Velika većina Nijemaca opet je bodrila reprezentaciju koja je, pomalo nesrećno, ispala od Španije u četvrtfinalu. Ali, Dagrun Hince kaže da se fudbal u suštini ne vrti oko pobjeda.

„Suština je priča da zajedno gubimo i zajedno pobjeđujemo. Sad smo zajedno izgubili – ne samo tim, već i navijači. Možda je to dobra lekcija da uvidimo kako smo opet uspjeli da stanemo iza tima i počeli da volimo te igrače i stručni štab“, kaže ona.

Ako se izuzmu sramotni zvižduci španskom fudbaleru Marku Kukurelji tokom polufinalne utakmice Španije i Francuske, Njemačka je u sportskom dijelu ostavila odličan utisak.

Stadioni su bili puni, fantastično raspoloženje bilo je i pred velikim platnima u gradovima. Policija je imala najveću mobilizaciju u istoriji – sa 22.000 pripadnika postarala se da sve prođe uz jedva par incidenata.

Strani navijači su vidjeli zemlju koja svakom porom diše fudbal – za razliku od recimo Katara, domaćina prošlog Mundijala.

Sreću je kvarilo hronično kašnjenje vozova, odsustvo znakova na stranim jezicima kao i troma digitalizacija zemlje.

„Sad i cijela Evropa zna kako stojimo sa infrastrukturom. Od Njemačke željeznice, preko hotelskih kapaciteta do organizacije. Navijači su vidjeli da Njemačka baš i nije zemlja u kojoj sve funkcioniše. To se više ne može poreći“, kaže Hince.

„Vjerujem da smo mi Nijemci ovim prvenstvom postali malo ljudskiji u očima drugih. Po devizi, pa Nijemci uopšte nisu tako perfektno organizovani kako smo mislili… možda je to i simpatično.“

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu