„Etnička podjela teritorije ne rješava problem“
9. august 2018
DW: Fond za humanitarno pravo je stao iza otvorenog pisma Federiki Mogerini koje potpisuje četrdesetak organizacija civilnog društva iz Srbije i sa Kosova, u kojem se protivite podjeli Kosova ili eventualnoj razmjeni teritorija. Zašto je baš to problem za vas premda ne znamo da li je scenario zbilja na stolu?
Jelena Krstić: Taj scenario nas je to podsjetio na period koji je vodio ka ratovima devedesetih kada su se neke političke inicijative fokusirale na stvaranje država po etničkom principu. Stoga se bojimo da ovo može voditi istim rezultatima, a to su nasilne ili nevoljne razmjene teritorija i stanovništva. Sjetimo se razmjene stanovništva koje je živjelo u Vojvodini i Hrvatskoj. S jedne strane se plašimo da to može dovesti do novih nestabilnosti između Srbije i Kosova, ali i u cijelom regionu. Sa druge strane to ukazuje na, po nama, principijelno pogrešan pristup rješavanju problema. To je rješavanje problema sa aspekta nacionalizma, umjesto da se problem rješava dijalogom ili međusobnim razumijevanjem.
Zašto problem ne može da se riješi mirno, dijalogom? Zašto mislite da je nemoguća mirna razmjena teritorija?
Ne znam da li je moguće postići apsolutnu saglasnost svih koji žive na tim teritorijama. Da li oni žele da žive u nekoj drugoj državi ili na nekoj drugoj teritoriji? Uvijek možemo razgovarati o većini koja možda želi i manjini koja ne želi. Šta ćemo sa tom manjinom? To nije građanski način.
Zar građanski princip nije potpuno poražen – država se raspala po etničkim linijama, Republika Srpska je napravljena po etničkim linijama i Kosovo je tako otcijepljeno. Zar nije licemjerno tražiti od ljudi na sjeveru Kosova ili u Preševskoj dolini da ostanu u njima mrskim tvorevinama?
Mi želimo da postanemo članica EU i težimo ka tome. Obavezali smo na sprovođenje niza teških i skupih reformi. Riješeni smo da ih sprovedemo kako bismo postali članica te zajednice evropskih država koje su sve redom građanske države, koje počivaju na zaštiti ljudskih prava, vladavini prava, multikulturalnosti, interakciji i saradnji, a ne podjelama.
A nismo li principe etničke države naučili upravo od Evropljana?
Jeste, nakon toga što su se oni međusobno sukobili u Drugom svjetskom ratu za koji znamo kako se završio. One su odlučile da nadograde etnički princip širim povezivanjem u zajednicu koja bi okupljala više različitih naroda i opcija, stremljenja, ideja, inicijativa. To je naša vizija modernog društva u Srbiji i na Kosovu. Fond za humanitarno pravo smatra da je u interesu Srbije da ne ide kroz podjelu na priznanje jer i ako pristanemo na podjelu, moraćemo da priznamo to neko Kosovo. Zašto ne priznanje, pa saradnja? U interesu je Srbije da Kosovo bude članica UN i drugih međunarodnih organizacija. Samo na taj način će Srbija biti u stanju da osigura interese Srba koji žive na Kosovu.
Veoma je zvučno kada otvoreno pismo Federiki Mogerini potpiše četrdesetak različitih organizacija iz Srbije i sa Kosova. Iz formulacije tog pisma se vidi da vi smatrate Kosovo državom. Koliko to pomaže ukoliko želite da budete ozbiljno shvaćeni u široj javnosti?
Prije svega moramo pretpostaviti da postoji sloboda mišljenja i različitih uvjerenja, da naše ideje mogu da se razmjenjuju i sukobljavaju na argumentovanim osnovama. Možda možemo govoriti o nekom stepenu hrabrosti te građanske opcije koja prepoznaje stanje na terenu i moralni osnov tog stanja, gdje smo mi praktično izgubili sve ratove koje smo vodili, a zvanično ih nismo vodili. Sve se završilo sa Kosovom gdje smo imali veliku upletenost naše vojske i policije u pokušaju da očistimo Kosovo od Albanaca, ubijanjem ili protjerivanjem. To je iza sebe ostavilo preko 13.500 hiljada žrtava, a za 1.850 se još uvijek traga. Sa takvim teretom mislim da nemamo ni moralnu ni političku težinu da zahtjevamo ponovnu reintegraciju tog dijela u naše granice, da ponovo bude dio nečega što smo pokušali nasilno da zadržimo.
Zar onda vice versa pogromi nad Srbima na Kosovu ne oduzimaju moralnu osnovu Prištini da zahtjeva da sjever Kosova bude pod njenom kontrolom?
Sjever Kosova bi trebalo da bude pod kontrolom Prištine i kosovskih zakona, a ne pod kontrolom Srbije kao što je sada slučaj. Često se daje prioritet ljudi koji žive u dijelu sa većinskim srpskim stanovništvom u odnosu da Srbe koji ne žive na sjeveru Kosova. Oni vjerovatno muče veliku muku u životu u tako etnički podijeljenoj zajednici.
Vi na jednom mjestu navodite da ljudi iz Srbije i sa Kosova masovno odlaze. Da li to djeluje kao neko nadmetanje političara za teritoriju koja praktično ostaje prazna? Sad smo imali godišnjicu Oluje, pa ponekad neko ukaže da ta bivša Krajina zvrji prazna i da sve to ima malo smisla kada ljudi odlaze daleko trbuhom za kruhom.
To mi djeluje kao još jedan od načina na koji mi pristupamo problemima – stvaramo probleme koje zatim želimo da rješavamo, umjesto da se fokusiramo na one koji realno postoje. Umjesto da imamo zreo politički odnos između Srbije i Kosova, te pođemo od stanja na terenu, uspostavimo mehanizme saradnje koji će omogućiti lagodniji život i Albancima u Srbiji i Srbima na Kosovu, mi stvaramo nova potencijalna žarišta. Podjela teritorije je vjerovatno veoma kompleksan proces koji zahtjeva veliku infrastrukturu, angažovanje, energiju i novac – a opet se gro problema neće riješiti. Neće se riješiti zato što odnosi između država nisu riješeni.
Naše je uvjerenje, a to sadrži i ovo pismo, da se na takvom osnovu ne mogu uspostaviti stabilni odnosi, ako nema političke riješenosti da se prevaziđe teško nasljeđe sukoba. Da mi jedni drugima priznamo naše učešće u ratu, šta smo skrivili i za šta smo sve odgovorni. Da to prate konkretna djela koja će se fokusirati na suđenje počiniocima, priznanje žrtava i pronalazak nestalih osoba. To je put koji može da utre stazu ka mirnoj budućnosti gdje ćemo živjeti jedni sa drugima a ne jedni pored drugih.
Kakav je položaj civilnog društva u Srbiji i na Kosovu? Da li apel čuju oni koji bi trebalo da ga čuju?
Sigurno da čuju oni kojima je upućen. U utorak je predsjednik Srbije reagovao na ovo pismo. Sigurna sam da dopire i do Evropske unije zato što su oni primarno zainteresovani za rješavanje problema. Smatram da smo nerijetko mi iz civilnog društva u situaciji da se naši nalazi selektivno uvažavaju. Uvažava se ono što je političko podobno u tom trenutku, a ono što nije se odbacuje ili čuva za neku drugu priliku. Ali pristup definitivno treba da bude drugačiji, da budemo shvaćeni kao sagovornici koji mogu da pomognu rješavanju problema, a ne da odmognu.
*Politikološkinja Jelena Krstić, 1978, je dio Izvršnog tima Fonda za humanitarno pravo. Posebno se bavi pitanjima tranzicione pravde i evropskim integracijama Srbije.