Kommentar: Jaki, slabi Erdogan
Ako ne divljenje, onda je čuđenje izazvao rad turske policije. Ona je, kako je istaknuto u jednoj izjavi, u roku od nekoliko sati identificirala počinioca smrtonosnog napada u Ankari. Bio je to sirijski Kurd Salih N., rođen 1992, koji je proteklog proljeća doputovao u Tursku. On je navodno imao veze sa PYD - sirijskom kurdskom partijom koja je povezana sa turskom kurdskom partijom PKK.
Iznenađenje međutim nije preraslo u divljenje zbog efikasnog rada policije jer nedostaju jasni dokazi da je mladi Kurd iz Sirije počinio teroristički napad. Predsjednik Recep Tayyip Erdogan je doduše govorio o informacijama i dokazima, ali ih nije prezentirao. Istovremeno je sirijska kurdska partija PYD odbacila da je povezana sa napadom.
Erdogan se odlučio
To međutim nije puno uticalo na tursku vladu. Nakon terorističkog napada je odmah pokrenula do sada najsnažnije napade na četvrti sirijskih Kurda u Aleppu.
Ovim se Erdogan definitivno stavio na drugu stranu. Turska se dakle ne bori u prvom redu protiv terorističke grupe "Islamska država", Turska se ne bori ni toliko protiv sirijskog predsjednika Asada, već protiv sirijskih Kurda. To što oni žele osnovati svoju državu u neposrednom susjedstvu je za Ankaru užasno. "Nećemo dopustiti da na našim južnim granicama nastane novi Kandil", rekao je Erdogan prošle srijede. A irački Kandil je glavno uporište PKK.
Vanjsko-političke posljedice
Turska protiv Kurda: Odluka koju je donio Erdogan neće ostati bez vanjsko-političkih ali i unutrašnjo-političkih posljedica. Vanjsko-politički narušiće odnose sa SAD i još više opteretiti odnose sa Rusijom. I Vašington i Moskva štite YPG, oružano krilo partije sirijskih Kurda PYD. YPG je za njih dragocjeni partner u borbi protiv IS-a.
Kako će se Turska, s obzirom na Rusiju i SAD, boriti protiv YPG ostaje tajna turskih generala. Ukoliko Turska umaršira u Siriju i pošalje borbene avione, biće konfrontirana sa ruskom vojskom. Turska vojska je doduše u novembru prošle godine pokazala da je u stanju da obori ruski vojni bombarder. Ali sve bi trebalo da ostane na tom jednom, simboličnom aktu.
Pa ipak je taj akt odveo na političku stranputicu. Kurdi odnedavno imaju Ured za vezu u Moskvi. To boli Tursku a raduje ruskog predsjednika Putina. U njemu je cinik Erdogan, koji donedavno nije vidio problem u propuštanju džihadista za Siriju, pronašao svog velikog mentora. Putinovi bombarderi otvaraju put sirijskim Kurdima i borcima YPG i njihovoj državi, što Erdogan - vjerovatno bezuspješno - želi spriječiti.
Unutrašnjo-politički rizici
Kurdi koji žive u Turskoj pomno posmatraju kako se Erdogan odnosi prema njihovoj braći sa one strane granice. PKK je doduše odbacila odgovornost za napad u Ankari. Ali njen ukaz, da je napad u Ankari možda odmazda za masakr u Kurdistanu, mogao bi biti nagovještaj o tome koliko je daleko PKK spremna da ide. Drugim riječima, to je bila jasna teroristička prijetnja.
Sve to nije dobro za Tursku. U zemlju pristiže manje turista, ekonomija stagnira, inflacija raste. Tome treba pridodati i sirijske izbjeglice i pad spremnosti turskog naroda da ih prihvati. Sve to povećava unutrašnjo-politički pritisak na vladu. Ali Erdogan ne čini ništa da ga smanji ni na vanjskom ni na unutrašnjo-političkom planu.
Za jakog političara, što bi turski predsjednik želio biti, Erdogan je previše slab. Treba mu jak partner na vanjsko-političkom planu. To bi mogla biti samo EU - zbog izbjeglica. To poboljšava šanse EU za pregovore. To bi za Ankaru i Brisel mogao biti povod da intenziviraju saradnju.