Erdoganovo samouništenje

Recep Tayyip Erdogan je sigurno drugačije zamislio bilans svog rada u 2013. Umjesto da se govori o zavidnoj stopi privrednog rasta, stabilnoj domaćoj valuti ili sve većem značaju Turske kao regionalne sile, pitanje koje se postavlja ne glasi više da li će, nego kada će on otići s vlasti.

Lider konzervativno-religiozne stranke AKP raspolaže većinom glasova u pralamentu i još od svoje prve izborne pobjede 2002. godine mogao je da vlada po svojoj volji, bez opozicije koju bi morao da shvati ozbiljno. Ipak, Erdogan pravi grešku i kao i mnogi drugi uticajni vladari prije njega - smatra da je bezgrešan. S vremenom je sve manje trpio kritike na svoj račun, a novinari, intelektualci i političari koji ne bi dijelili njegovo mišljenje, završavali bi u zatvoru. Na duge zatvorske kazne su osuđeni čak i vodeći generali turske armije koji su navodno pripremali puč protiv njega.

Neljudska primjena sile protiv demonstranata

Umjesto da se razvije u velikog političkog vođu, na krilima uspjeha u Turskoj i inostranstvu, Erdogan je u ljeto 2013. počeo demontažu samoga sebe. Okršaj s demokratskim snagama i civilnim organizacijama koji su izbili na istanbulskom Trgu Taksim, a sve zbog jednog građevinskog projekta, pokazali su da je već odavno izgubio nerve.

Nervi su ga konačno izdali tokom otkrića korupcione afere još neviđene u 90-godišnjoj istoriji moderne Turske. Kada su optužbe za pranje novca, krijumčarenje zlata, ilegalne bankovne transacije s Iranom i plaćanje mita za dobijanje građevinskih dozvola dosegle i sami vrh vlasti, Erdogan je pokušao napravi rez. Ipak, smjena deset od ukupno 26 ministara u vladi nije uspjela da zaustavi razvoj događaja. Turska lira je pala na rekordno nizak nivo u odnosu na euro i dolar. Sada mu je i Vrhovni sud pomrsio račune i proglasio pravno nevažećim njegov dekret kojim je pokušao da veže ruke policiji i sudstvu, tako što ih je obavezao da pretpostavljenim moraju da javljaju sve detalje o istragama koje vode.

Nema snažne opozicije

Ako Erdogan postane politička žrtva precjenjivanja samog sebe i ako ode sa vlasti, alternative koje se nude ne znače ništa dobro za ovu državu članicu NATO-a. Ne postoji vjerodostojna i snažna opozicija. Najjači protivnik premijera je imam Fethullah Güllen, koji se sada sveti Erdoganu zbog njegove namjere da pod kontrolu stavi škole i zajednice Güllenovog pokreta. Ove škole su "kovačnice kadrova" tog pokreta, a sam Güllen već 13 godina živi u SAD i ne usuđuje se da se vrati u Tursku.

Güllen je religijski lider. Njegovi ciljevi su nejasni, baš kao što su na početku bili nejasni ciljevi samog Erdogana. Da li on zagovara uspostavu "božije države" u kojoj bi Kur'an bio ustav? Želi li pružiti dokaz da se religija i demokratija mogu međusobno dopunjavati i tako od Turske napraviti model za ostale islamske države i zajednice?

Onaj ko upadne u živo blato, nipošto ne smije pokušati da se sam iz njega izvuče. Koprcanje rukama i nogama samo vodi još dubljem propadanju, a akciju spašavanja još težom. Erdogan se koprca već mjesecima. Akcija njegovog spašavanja, koja bi dovela do ostanka na vlasti, tako je sve teža.

Autor: Baha Güngör

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić