'Erdoganitis' je i njemačka boljka

Keln je u nedjelju potonuo u boje turskih zastava. Oko 40.000 građana je na prostoru bivšeg brodogradilišta na obali Rajne pružilo podršku predsjedniku Redžepu Tajipu Erdoganu, na skupu koji je zvanično sazvan kako bi se osudio neuspjeli puč u Turskoj. Zidojče cajtung prenosi da su se organizatori „potrudili da okupljanje u Kelnu predstave kao široki društveni skup“, tvrdeći da među demonstrantima ima Alevita i Kurda koji nisu bliski Erdoganu, te uz veliki portret Kemala Ataturka. List prenosi da su se čuli i povici „Alahu ekber“, poslije čega je intonirana njemačka himna. Na skupu je govorio turski ministar sporta Akif Čagataj Kilidž, rođen inače u gradiću Zigenu nedaleko od Kelna. Obraćanje samog Erdogana putem videa bilo je zabranjeno. Mediji prenose da su se iz mase čuli i povici „Hoćemo smrtnu kaznu“, mada je sve u svemu proteklo mirno.

Oko 2.700 policajaca na kraju nije imalo mnogo posla iako se strahovalo od nereda. Kod glavne željezničke stanice – koju samo most dijeli od mjesta gde su se okupile Erdoganove pristalice – trebalo je da protestuju desničari okupljeni oko marginalne, ali ekstremne partije Pro-NRW (NRW – Sjeverna Rajna-Vestfalija). No došlo ih je svega nekoliko desetina pa je protestna šetnja do brodogradilišta otkazana. U Kelnu su se okupili i antifašisti pojačani jednom grupom Kurda, čija je namjera bila da u prvom redu protestuju protiv desničara. Uz to, omladinske organizacije socijaldemokrata, ljevice, Zelenih i Liberala napravile su manje okupljanje pod parolom: „Zaustaviti Erdo-ludilo“. Napeta nedjelja u Kelnu zaokuplja komentatore njemačke štampe:

„Razumije se da i Erdoganove pristalice u Njemačkoj smiju da izađu na ulice. (...) Osnovno pravo na demonstracije važi za sve Nijemce, pa i za njemačke Turke. To pravo se ne smije ograničiti prema tome koliko su demonstracije smislene ili racionalne“, piše minhenski Zidojče cajtung. „Ali kada ovdje, na tlu slobode mišljenja, slave svog predsjednika koji u Turskoj slobodu mišljenja progoni kao zločin, zatvara medijske kuće i konfiskuje privatnu svojinu kritičara, onda se ovdašnjim erdoganovcima mora poručiti da su dozvolili da ih jedan demagog upregne u svoje dvokolice. Moto kelnskih demonstracija njemačkih erdoganovaca glasio je: Da demokratiji – ne državnom udaru. Taj moto se može pozdraviti. Da li Erdogan kaže DA demokratiji? Tako on tvrdi. Ali kakva je to demokratija koja progoni ljude prema guštu šefa države? (...) Kada vidimo Turke kako slave Erdogana, mislimo na pohapšene sudije, naučnike i novinare u Turskoj – i naježimo se.“

Autor komentara Heribert Prantl se pita kako je moguće da u Njemačkoj ima toliko Erdoganovih fanova koje naziva nekom vrstom „turske Pegide“ – desničarskog pokreta koji se zalaže protiv tobožnje islamizacije Zapada. „Jedan od odgovora na ovo pitanje naći ćemo u ometenoj integraciji. Manjkavu integraciju Erdogan bilježi kao svoj uspjeh, jer dobru integraciju proklinje kao asimilaciju. Ankara je i nastupima svojih političara u Njemačkoj uvijek podsticala dezintegraciju – bile su to diplomatske drskosti. Drska je bila i Erdoganova namjera da agituje svojim njemačko-turskim pristalicama putem videa. Moguće da je erdoganitis još i prkosni refleks na islamofobiju koju njemački Turci svakodnevno osjećaju. Pa ipak, takvi refleksi se ne mogu pozdraviti.“

Merkiše odercajtung produbljuje tezu: „Njemački Turci smatraju da su dobro integrisani, ali istovremeno vjeruju da ih starosjedioci – takozvani Bio-Nijemci – ne doživljavaju kao jednako vrijedne članove društva, i da ih izopštavaju. Ima za to dosta primjera, recimo kada neki Mustafa prilikom prijave za posao samo zbog imena ne bude uzet u obzir, uprkos svojim kvalifikacijama. Iskustvo izopštavanja čini turskom predsjedniku Redžepu Erdoganu jednostavnim da pobere simpatije nekih njemačkih Turaka. On im daje osjećaj da negdje pripadaju, da su snažni i značajni. Zato za njega izlaze na ulice. Istovremeno kažu da su privrženi Njemačkoj, svojoj domovini. Jer oni su i jedno i drugo: Nijemaci i Turci.Algemajne cajtung (Majnc) piše: „Teško je podnijeti da usred Njemačke hiljade ljudi izlaze na ulice za račun čovjeka koji bi ugušio iste takve demonstracije u svojoj zemlji, ukoliko su uperene protiv njega. Još je teže podnijeti da mnogi demonstranti ovdje godinama žive, ali se još nisu raskomotili. Da jesu, ne bi protestovali za Erdogana nego protiv njega. Malo kada su Nijemci i Turci bili strani jedni drugima kao ovih dana. Onima koji koriste slobodu mišljenja u Njemačkoj kako bi branili ukidanje slobode mišljenja u Turskoj bi najbolje bilo da se vrate u Tursku pa da vide kako tamo izgleda.“

Takvim komentatorskim porivima se suprotstavlja konzervativni list Velt – na protjerivanje sudija, tužilaca i novinara u Turskoj, ne smije se odgovoriti pozivima na protjerivanje Erdoganovih pristalica iz Njemačke: „Mi nismo kao Erdogan“, piše taj list. Zidvest prese (Ulm) piše u sličnom stilu: „Moramo da izdržimo da se turski konflikt vodi i na našim ulicama sve dok se Erdoganove pristalice i protivnici mirno okupljaju u Njemačkoj. Znak je snage, a ne slabosti to što se suprotstavljeni politički tabori u Njemačkoj mogu javno istupiti i demonstrirati za svoju stvar.“

Nekoliko listova se posvećuje i sudskoj zabrani obraćanja predsjednika Erdogana putem video-bima. Upravni sud je u dvije instance zabranio obraćanje predstavnika iz inostranstva, uz obrazloženje da ono nije sadržano u njemačkom pravu na demonstracije. Sudovi su dozvolili postavljanje platna za projekcije, ali uz uslov da na njemu budu prikazani samo govornici koji već govore na bini. Nakon žalbe organizatora, ekspresno se uključio i Ustavni sud koji je podržao zabranu. „U pokušaju da potpali svoje pristalice u Njemačkoj, Erdogana nisu zaustavili političari ili njemački parlament, već njemačka pravna država. To će ga posebno boljeti“, piše Frankfurter rundšau. „Zaista, naš Ustav ne poznaje pravo diktatora da iz svojih domovina putem video-prenosa deklamuju tirade mržnje.“

Drugačije smatraju u ljevičarskom Tagescajtungu, koji inače oštro kritikuje Erdogana, ali u ovoj stvari bilježi: „Policija u Kelnu nije mogla da navede indicije da će Erdogan u planiranom govoru putem videa pozivati na nasilje. Žalba na zabranu tog govora morala je imati uspjeha. Umjesto toga je kelnski Upravni sud obrazložio da sloboda okupljanja ne podrazumijeva obraćanje nekog političara iz inostranstva uživo. Ustavni sud se saglasio. To je slabašno objašnjenje. Organizator demonstracija ima pravo da sam odredi sadržaj i dnevni red protesta. U to spada i pitanje ko će i kako govoriti. Da li je govornik na licu mjesta, uključen direktnim prenosom, ili je to poruka nekog ko je davno umro – sve to odlučuje organizator. Pravo je svakog da uključi prenosom Edvarda Snoudena ili Baraka Obamu. Drugačije ne bi smjelo da bude ni za Erdogana. Njemačko-turskim demonstrantima je kod simbolično važnog pitanja uskraćena pravna zaštita. A pravna država bi, upravo u nervoznim vremenima, trebalo da dokaže svoju neutralnu snagu koja važi za sve“, piše berlinski list.

Čak i bez direktnog uključenja u kelnske demonstracije, Erdogan je postigao svoj cilj, smatraju u listu Badiše nojeste nahrihten. „…naime da i u Njemačkoj dalje potpiruje gnjev usmjeren prema Kurdima, Alevitima i pristalicama njegovog intimnog neprijatelja Fetulaha Gulena.“