Erdogan i njemački Turci
26. maj 201829. maja se navršava 25 godina od rasističkog napada na kuću jedne turske porodice u Zolingenu na zapadu Njemačke. Pet djevojčica i žena iz porodice Genč je izgubilo život u podmetnutom požaru. Helmut Kol (CDU), koji je tada bio kancelar, nije prisustvovao sahrani. Tadašnji portparol vlade Diter Fogel je ukazao na „druge važne obaveze" kancelara i rekao: ne mora se "pokrenuti turizam saučešća".
Neke stvari su se promijenile od tog događaja. Kancelarka Angela Merkel (CDU) će učestvovati na ovogodišnjoj komemoraciji. Dolazi i turski ministar inostranih poslova Mevlut Čavušoglu. Bila je to izričita želja Mevlude Genč, majke, bake i tetke žrtava ubistva, da na komemoraciji prisustvuju predstavnici njemačke i turske vlade.
Od tog tragičnog napada Mevlude Genč, koja sada ima 75 godina, zalaže se za pomirenje i zbog toga je dobila visoki orden Njemačke, Savezni krst za zasluge. Prije pet godina, kada sam je posetio i intervjuisao u novoj kući u Zolingenu, ni sekunde nisam sumnjao u to da odbacuje mržnju, da je oprostila i da vjeruje u zajedništvo. Ona je impresivno snažna žena koja je još 1996. svjesno odlučila da postane njemačka državljanka, rekavši: „Živim u Njemačkoj, dakle hoću da budem Njemica."
Svijet u kojem živimo je već dugo multipolaran
Sasvim drugačije je tekao razvoj jednog drugog člana porodice: Kamila Genča koji je dvije generacije mlađi od Mevlude Genč. Taj mladić se na Tviteru predstavlja sloganom koji može zvučati patetično njemački, ali svi čitaoci porijeklom iz Turske prepoznaju u tome slogan turskih nacionalista i fašista: „Jedna zastava, jedan jezik, jedan narod." Njegova zastava, jezik i nacija su turski. Njegova Fejsbuk stranica je isključivo propaganda za turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana. Zato ne iznenađuje da je Kamil Genč iz Zolingena otišao u Sarajevo da vidi svog predsjednika na njegovom nastupu u okviru izborne kampanje.
Ponašanje turskih Nijemaca o kojem se toliko diskutuje, odvija se između ova dva pola i teško ga je analizirati, baš kao i dijametralno suprotne stavove ova dva člana porodice Genč. Ali, ako pratimo diskusije u medijima, a naročito na društvenim mrežama, susrećemo se sa vrlo jednostavnim odgovorima: često se pominje nedostatak integracije. To je banalan odgovor za kojim se rado poseže kada se pojave sukobi u useljeničkom društvu.
Moramo primiti k znanju da je svijet u kojem živimo već dugo multipolaran i da ljudi imaju hibridne identitete. U takvom svijetu Mezut Ozil može istovremeno da bude njemački reprezentativac i pristalica turskog predsjednika, iako moralno osuđujem to što se slikao sa Erdoganom. Bekir Alboga je predstavnik turskih muslimana u Njemačkoj u okviru dijaloga koji sa njima vodi njemačka vlada i kandidat Erdoganove partije u Turskoj. Kenan Kolat, dugogodišnji predstavnik krovne organizacije Turaka u Njemačkoj, može da bude u proširenom saveznom izvršnom odboru SPD-a i da se sada kandiduje za tursku partiju CHP.
U očima njegovih birača, Erdogan je moćan čovek
Kako bi glasila definicija integracije kada bismo ove tri javne ličnosti optužili da su nedovoljno integrisane? Isto tako je komplikovano i pitanje, zašto više od 10.000 Turaka koji žive u inostranstvu u autobusima i automobilima putuje više od 1.000 kilometara da čuje 40-minutni govor Erdogana u Sarajevu? Turske televizijske stanice ionako uživo prenose svaki izborni nastup tog autokrate. Takođe je teško razumjeti zašto više od 60 odsto turskih birača u Njemačkoj uživa sva demokratska prava, imajući slobodu da se organizuju u politička i vjerska udruženja, ali u Turskoj glasaju za čovjeka koji je de fakto ukinuo diobu vlasti, koji svakog kritičara trpa u zatvor, ne dozvoljava slobodu štampe i od neuspjelog državnog udara sam vlada zemljom. Erdogan se ponaša kao mafijaški bos koji zloupotrebljava politiku kako bi zaštitio sebe.
Međutim, u očima njegovih glasača, on je moćan čovjek koji po prvi put u turskoj istoriji sa Evropljanima razgovara na ravnopravnoj osnovi. Političar koji se ponaša samouvjereno i koji svojim sljedbenicima u inostranstvu daje samopouzdanje. Turčin u Njemačkoj više nije mali radnik ili migrant - njegov predsjednik stoji rame uz rame sa moćnima u svijetu. Slikanje sa njim nije sramota, nego ispunjava ponosom - tog malog Turčina na koga se inače uvijek gledalo s visine.
Pitanje razumijevanja demokratije
Podrška Erdogana od strane njemačkih Turaka nije samo integracijsko pitanje. Više je to pitanje demokratije, pitanje razumijevanja demokratije, i zapravo obrazovanja. Da li se za Ozila može reći da nije integrisan ili to pitanje nije važno kada se radi o svjetskoj zvezdi i multi-milioneru koji bi mogao da živi i radi bilo gdje u svijetu? Važnije bi bilo pitanje, koliko mu je važna sloboda izražavanja i štampe u Turskoj? I da li je svjestan svoje odgovornosti kao „primjera uspješne integracije u Njemačkoj"? Koliko je politički obrazovan i informisan da bi morao da zna da je Erdoganu na predstojećim predsjedničkim izborima potreban svaki glas, dakle i Turaka koji žive u inostranstvu, i da je slikanje sa njim zloupotrijebio za svoju kampanju?
Sumnjam da se ovim pitanjima bave pristalice Erdogana koji ga svuda prate. Baš kao što sumnjam u tezu da podržavaju turskog despota, zato što ih njemačka politika permanentno isključuje. I to je previše jednostavan odgovor.
Mevlude Genč je izgubila svoje ćerke, unuke i nećaku. Jedva da govori njemački, ali prihvata Njemačku i mirnu koegzistenciju. Ako se potrudimo da razumijemo ovu ženu, možda ćemo jednog dana razumjeti i komplikovani svijet u kojem žive njemački Turci.
Kemal Hir (Hür) je rođen 1968. u istočnoj Anadoliji. Od 1980. živi u Berlinu, gdje je studirao germanistiku, sociologiju i pozorišne studije i trenutno radi kao novinar, uglavnom za programe Njemačkog radija (Deutschlandradio).