Erdogan žanje što je posijao

Mnogo prije nego što su u zapadnim i moderno orijentisanim društvenim slojevima u Tuskoj odbrojane posljednje sekunde stare godine, teroristički napad u noćnom klubu „Reina“ je već bio nagoviješten. Prošle nedjelje je na društvenim mrežama mnogo šarlatana pod nazivima kao što su „Imam“ ili „Hodža“ sipalo drvlje i kamenje na proslavu Nove godine. Pri tome su nazivali pristalice zapadnog načina života „nevjernicima“ i tako ih proglasili za mete nasilja. Čak je i Ured za vjeru, najviše vjersko tijelo sekularne republike, u svojoj propovijedi (kakve petkom dijeli džamijama) utvrdio da novogodišnje slavlje nije spojivo sa islamskom kulturom.

Teror će se nastaviti

Tako pitanje nije glasilo da li će, već kada će, naoružani islamistički teroristi izvesti napad u novogodišnjoj noći. Zato je u Istanbulu i angažovano 17.500 policajaca – da bi bilo spriječeno krvoproliće. Ali, baš ispred kluba „Reina“ je stajao sam jedan policajac, kojeg je počinilac ubio prije nego što je počeo da nasumično ubija i ranjava ljude. Teorija zavjere ima dovoljno, ali je činjenica da se Turska nalazi pred najtežom unutrašnjepolitičkom krizom, pa i pred najvećim haosom otkako je osnovana 1923. godine.

Zaslijepljen svojim ciljem da pretvori Tursku u prezidijalnu republiku i da napravi od sebe samodršca nad zemljom i narodom, Erdogan je svojim pogrešnim kalkulacijama bezmalo prouzrokovao samouništenje. Vremena u kojima je Erdogan kao reformista oduševljavao EU i time i Njemačku, davno su izblijedela. Umjesto da vodi u Evropsku uniju jednu tursku koja je politički i ekonomski neokrnjena, a kulturno orijentisana prema zapadnim vrijednostima, on je nepovratno prokockao povjerenje u svoju ličnost. Umjesto da učvrsti kurs pomirenja sa Kurdima, odlučio se za direktnu konfrontaciju. Otkako je faktički anulirao parlamentarne izbore od 7. juna 2015, u terorističkim napadima u Turskoj je ubijeno gotovo 1.500 ljudi, a stotine osoba su ranjene. Najnoviji akt nasilja na Bosforu pokazuje da kraj ubijanja još ni izdaleka nije na pomolu. A posljedice po privredu, po nacionalnu valutu liru, pa i po turizam, već sada se bolno osjećaju.

Izazov Sirije

Erdogan više ne može da napravi politički zaokret. On sada u Siriji mora da na strani Rusije vodi borbu protiv terorističke organizacije IS do istrebljenja. Protiv organizacije protiv koje se u početku borio u plišanim rukavicama koje sada više ne može da se otarasi. Turska armija se istovremeno bori i protiv sirijskih Kurda da bi ih spriječila da stvore povezanu teritoriju duž turske granice. U unutrašnjosti je u toku borba protiv pokreta Fetulaha Gulena (FETO) koji je proglašen terorističkom organizacijom. Više od 100.000 državnih službenika je otpušteno ili suspendovano, više od 40.000 ljudi je uhapšeno pod optužbom da su – ili da su bili – članovi FETO. Za to dosad nije bilo ubjedljivih dokaza.

Ako Erdogan želi da djelimično povrati povjerenje u zemlji i inostranstvu, morao bi da se opameti. Na primjer, da se poslije terorističkog napada kao što je bio ovaj u novogodišnjoj noći, ne zadovolji samo izdavanjem pisane izjave, već i da se lično angažuje u istrazi. Ili da se distancira od prijetnji onima koji se orijentišu prema evropskim vrijednostima, da pokrene pravosuđe i policiju da se djelotvorno spriječi opasnost po ljude i institucije. A i da prestane da u svakoj prilici javno optužuje EU i prije svega Njemačku da podržavaju teroriste i njihove organizacije.

Vladavina samovolje

U Njemačkoj prava država znači da pravosuđe i organi bezbijednosti moraju da dokažu krivicu optuženih osoba prije izricanja presude. Ali, u Turskoj se i dalje mišljenje koje je u suprotnosti sa mišljenjem vlasti smatra krivičnim djelom i povlači za sobom pritvor. Da bi bila oslobođena, individua treba da sama dokaže svoju nevinost. Zato je više od 170 novinara, pisaca i naučnika iza rešetaka, moravši prije toga da istrpi saslušanja koja su trajala i po pet dana prije nego što im je bilo dozvoljeno da stupe u kontakt za advokatom. Na taj način, Turska neće moći da se suprotstavi izazovima 21. vijeka.