Epidemija mentalnih oboljenja u BiH?
25. juni 2018
„Ukoliko neko ima gripu ili dijabetes, odmah se javi doktoru, uzima lijekove i liječi se. Ali, kada se neko osjeća tužno, anksiozno i depresivno, onda obično ostaje u svoja četiri zida“, za DW kaže Haris Arnautović, student iz Tuzle i producent prvog bh. filma koji se bavi temom mentalnog zdravlja mladih ljudi u BiH.
Najčešći problemi kod mladih su depresija i anksioznost. Međutim, oni se pored svojih poteškoća bore i sa stigmom, izolacijom i diskriminacijom.
„Nama mladima u BiH je još uvijek teško da otvoreno pričamo o problemima mentalnog zdravlja i potražimo podršku“, objašnjava Arnautović razloge zašto je on sa grupom studenata IPI Akademije iz Tuzle pokrenuo snimanje filma pod nazivom „F41 i ja“.
Inače, F41 je šifra za kliničku dijagnozu anksioznog poremećaja, koju je sa svojih 17 godina dobio student Alen Bajrektarević. On je i sam među grupom studenata koji su radili na snimanju filma i prvi je bio dovoljno hrabar i progovorio o svom problemu. To je i glavni razlog zbog kojeg je i nastao film: „Kada je progovorio Alen, progovorili smo i mi ostali studenti. Tako smo saznali da se u stvari većina nas u nekom periodu svog života susretala sa depresijom ili anksioznošću. Ali, niko o tome ne priča“, objašnjava Haris.
Alen opisuje anksioznost kao osjećaj straha da izađe iz kuće ili da uradi nešto što želi: „Mozak vam govori - nemoj izlaziti, nešto će se ružno desiti, neko će te istući, kidnapovati. Preokupirani ste time, dobijete napad panike, počnete se znojiti i stomak vas boli“.
O svojoj dijagnozi nije nikome pričao: „Kada to kažete, odmah vam govore da ste ludi, da niste normalni. Međutim, šutnjom se situacija samo pogoršavala“.
Ratna trauma se prenosi sa roditelja na dijete
„Adolescencija je veoma buran i složen period života. Fizičke i hormonske promjene, kao i odabir poziva samo su neke od stresnih situacija koje često mogu biti uzrok depresije i anksioznosti kod mladih“, objašnjava psihijatar Elvir Bećirović sa Psihijatrijske klinike UKC Tuzla i dodaje da je suicid jedan od najčešćih uzroka smrti u tom dobu.
Mladi u BiH su još dodatno opterećeni i socijalnim previranjima, egzistencijalnom nesigurnosti, nezaposlenosti, ali i nasljedstvom rata završenog prije 23 godine.
„Mladi koji su rođeni 1996. godine nemaju direktnog iskustva rata, ali ga imaju posredstvom svojih roditelja“, govori psihologinja Emina Zoletić. Roditelji koji su doživjeli ratnu traumu, svojim narativima je prenose na svoju djecu. „To se naziva transgeneracijski prenos traume“, objašnjava Zoletić i dodaje da to nije tipično samo za BiH, nego je dokazano kroz iskustva nakon Drugog svjetskog rata.
Problem je što priče roditelja nikad nisu cjelovite, nego su uvijek polovične. „Djeca tako dobijaju samo fragmente na osnovu čega stvaraju neku svoju priču i to onda uzrokuje osjećaj straha, nesigurnosti, bespomoćnosti, i u krajnjim slučajevima i depresiju“, objašnjava Zoletić i dodaje da djeca roditelja koji boluju od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) veoma često imaju anksiozni poremećaj ili poremećaj u ponašanju.
U BiH nema stručnjaka koji se bave ovim fenomenom i koji bi mogli na pravi način raditi sa mladima i prekinuti lanac prenosa transgeneracijske traume. „Ako se ovaj lanac ne prekine, doći će do epidemije mentalnih oboljenja“, upozorava stručnjakinja.
Ne rješava se pravi problem
Remzija Šetić, magistar psihologije iz Centra za mentalno zdravlje Stari grad Sarajevo navodi da se u ovaj centar javlja sve veći broj mladih.
„Najveći problem je što se mladi često više usmjeravaju na emocionalno stanje koje nastaje zbog problema u kojem se nalaze, nego na rješavanje samog problema. Problem se negira i ignoriše, i u nemogućnosti da se nose sa trenutnim emotivnim stanjem, mladi se često opredjeljuju za psihoaktivne supstance ili neke druge oblike neadekvatnih ponašanja. To onda vodi u još veće probleme“, govori Šetić za DW.
Ukoliko se mentalna oboljenja ignorišu i ne liječe, ozbiljno mogu uticati na razvoj mladih, njihovu mogućnost da ispune svoj potencijal i vode produktivne živote. „Što se kasnije započne sa tretmanom, to je teže“, objašnjava psihijatar Bećirović.
Djeca trebaju vlastita iskustva
„Nerijetko mladi ljudi odrastaju u porodicama koje nude pretjeranu zaštitu, što ih sputava da stječu životna iskustva. Ili se dešava da učenjem po modelu, mladi iz svoje okoline nemaju priliku da razviju adekvatne modele ponašanja“, upozorava Šetić.
S njim se slaže i Zoletić koja naglašava da društvo i porodica nesumnjivo igraju odlučujuću ulogu u razvoju mladih: „Treba se otvoreno razgovarati, ali djeca o ratnoj prošlosti moraju stvoriti i vlastitu sliku. Ako to ne urade, onda ulaze u ulogu žrtve i tako preuzimaju traumu od svojih roditelja. Jer, narativi su uvijek prenose kroz prizmu - mi smo žrtve, a drugi agresori. Djeca moraju čuti i drugu stranu priče“.
Sreću čine male stvari
Da u BiH ne bi došlo do epidemije mentalnih oboljenja među mladima, Bećirović navodi da je veoma važno i učenje o optimizmu i pozitivnom gledanju na život, što može smanjiti nastanak depresije u pubertetu za 50 posto: „Za mentalno zdravlje vrlo su bitna i prijateljstva, socijalne veze, ali i fizička aktivnost i zahvalnost“.
I 21-godišnjak Alen Bajrektarević, koji se, kaže, najiskrenije opusti kada crta, sa svojom teškoćom se bori pozitivnim razmišljanjem: „Nakon dijagnoze počeo sam sebi pomagati. Pio sam antidepresive i pokušao sam vidjeti dobro u životu. Prije godinu dana sam počeo da otvoreno govorim o ovome i naišao sam na podršku“.
„Mislim pozitivno. Zamišljam stotinu ljudi u svojoj glavi. Svi mi govore nemoj to uraditi, nešto će ti se desiti. Ali ja zamislim jednu osobu među njima koja govori možeš ti to. Uvijek se fokusiram na tu osobu i to mi pomogne“, zaključuje Alen.