EP usvojio rezoluciju o priznanju palestinske države

Na kraju rezolucuje stoji ova rečenica: "Europski parlament načelno podržava nezavisnost palestinske samostalne države i rješenje u vidu formiranja dvije države i smatra da bi to trebalo biti praćeno nastavkom mirovnih pregovora." Rečenica kao grom koji još odjekuje na Bliskom istoku? Sigurno ne. Beznačajna vježba u europskom političkom razvodnjavanju? Također ne. Unatoč svojoj nemoći po ovom pitanju Parlament je učinio ispravnu stvar i to iz dva razloga.

1. Poseban odnos

Sve dok su njemački političari suoodgovorni i nosioci blagih zaključaka koji su u interesu Izraela, oni će stvarati suzdržanost. Legendarna izreka Billa Clintona "It's the economy, stupid" možda bi se mogla preokrenuti u "It's history, stupid" kada bi on bio njemački kancelar, a ne američki predsjednik. I skoro 50 godina nakon okončanja Drugog svjetskog rata Njemačka mora jasno stojati na strani Izraela.

Posebni odnos između Savezne Republike Njemačke i Izraela, na koji se mnogo puta zaklinjalo, ne znači da Nijemci ne smiju dati kritiku primjerice kada je riječ o izraelskoj gradnji naselja u palestinskim oblastima. Ali to znači i da Njemačka mora sačuvati mjeru. To su njemački parlamentarci većinom napravili. Naravno oni nisu bili usamljeni, ali spadaju u odlučujuće snage, koje sprječavaju beuzuvjetno priznanje Palestine i koji kao preduvjet za to traže provođenje funkcionalnog mirovnog procesa.

2. Bezuvjetno priznanje ne donosi ništa

Ujedinjeni narodi su 2012. godine indirektno priznali Palestinu kao državu. Švedska je ove godine slijedila taj primjer s tim da nije postavljala uvjete za to. Mogu se pronaći argumenti za ove odluke, ali sigurno je sljedeće: One nisu ništa donijele. One u najboljem slučaju dokumentiraju da Izrael gubi uporište u međunarodnoj zajednici i među stanovništvom. Ekstremni dijelovi političkog i religioznog spektra to sve češće iskorištavaju primjerice u Francuskoj gdje je u ovoj godini broj antisemitskih napada udvostručen.

Čini se da sve to ne ostavlja dojam na izraelskog premijera Benjamina Netanjahua. Čak ni odnos, kojem prijeti kriza, sa najjačim i najvažnijim saveznikom SAD-om, nije ga vratio za pregovarački stol. Kako dakle može jedna neobavezujuća kompromisna rezolucija Europskog parlamenta ponovo pokrenuti mirovne razgovore između Palestinaca i Izraelaca? Odgovor je jednostavan: ona to uopće ne može. Unatoč tome ona ima poruku koja bi mogla biti važna i za Netanjahua: Naime da brojni parlamentarci u Europskom parlamentu radije žele napraviti još jedan pokušaj sa Izraelom, nego da izvuku drveni čekić bezuvjetnog priznanja Palestine. Iz toga proizilazi obaveza za Izrael. To je stvarna vrijednost ove rezolucije.