Dvostruko teže kazne ili ukidanje prvostepene presude
29. mart 2017Pošto su posljednjeg dana sedmodnevne rasprave obrazložili svoje žalbene osnove, zastupnici Tužilaštva zatražili su znatno veće kazne nego što ih je izreklo Pretresno vijeće: za Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića po 40 godina zatvora, Valentina Ćorića 35 i Berislava Pušića 25 godina.
Najteži vid krivične odgovornosti
Po žalbi tužilaca sudije prvostepenog vijeća se pravilno zaključilo da su sva šetorica optuženih bili učesnici udruženog zločinačkog poduhvata kao jednog od najtežih vidova krivične odgovornosti po statutu Haškog tribunala, ali nisu pridali odgovarajuću težinu njihovoj individualnoj odgovornosti i krivici. Visine kazni, istakli su zastupnici Tužilaštva, nisu bile u skladu sa zaključcima samog Pretresnog vijeća.
Prvostepeno vijeće je pogriješilo, obrazložili su, što je optužene oslobodilo odgovornosti za niz zločina konstatujući da ih nisu mogli predvidjeti i što nije uzelo u obzir njihovu komandnu odgovornost jer nisu zločine spriječili niti počinioce kažnjavali. Sva šestorica su na samom početka sprovođenja udruženog zločinačkog poduhvata, po riječima tužilaca, dobijali informacije o nasilnom raseljavanju, razaranju imovine i vjerskih objekata Bošnjaka, okrutnom postupanju i užasnim životnim uslovima u logorima, o tome da u jedinicama HVO-a ima kriminalaca, o zločinima i teroru u Mostaru, Stocu, Ljubuškom, Čapljini, Jablanici, Gornjem Vakufu i Varešu, ali nisu ništa preduzimali da tome stanu na put. To je za posljedicu imalo da se pustošenja i ekstremna nasilja nad bošnjačkim stanovništvom nastave i steknu razmjere masakra, kakav je bio u Stupnom Dolu.
Pretresno vijeće je sve to konstatovalo, ali nije utvrdilo konkretnu individualnu odgovornost svakog od optuženih i nije na odgovarajući način ocijenilo težinu njihove krivice, zaključak je tužilaštva, koje je zatražilo udvostručenje zatvorskih kazni.
Podsjetimo, da je u prvostepenom postupku bivši predsjednik vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić osuđen na 25 godina zatvora, ministar odbrane Bruno Stojić, načelnici Glavnog stožera HVO Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20, zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić na 16 i načelnik ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina. U žalbenoj raspravi svi su imali na raspolaganju po jedan dan sudskog zasjedanja da iznesu argumente za pobijanje takve presude.
Najznačajnije žalbene osnove
Zajednička žalbena osnova sve šestorice prvostepeno osuđenih zbog zločina nad nehrvatskim stanovništvom bile su da je Pretresno vijeće pogrešno zaključilo da je postojao udruženi zločinački poduhvat i da su oni bili učesnici tog poduhvata. Zastupnici odbrane sve šestorice su isticali da su se u sukobima HVO i Armije BiH događali zločini, ali da oni nisu bili posljedica udruženog zločinačkog pothvata i da njihovi branjenici nisu odgovorni za njih.
Bivši predsjednik vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić, koji je lično iznio ključne tačke svoje žalbe, rekao je da je Pretresno vijeće "temeljno pogriješilo" zaključujući u presudi da je postojao udruženi zločinački poduhvat s ciljem stvaranja etnički čistog hrvatskog entiteta. On je tvrdio suprotno: da su Hrvati bili za BiH i za saradnju. Herceg Bosna je, po njegovoj tvrdnji, osnovana isključivo da bi se odbranila područja u kojima su živjeli Hrvati, a ne radi njihovog pripajanja Hrvatskoj. Udruženi zločinački poduhvat nije postojao, a predsjednik Franjo Tuđman podržavao je samostalnost BiH, bio protiv promjena granica i odbijao i pripojenje Hercegovine, što mu je, prema Prlićevoj tvrdnji, ponudio tadašnji predsjednik BiH Alija Izetbegović.
Timovi odbrane i ostale petorice osuđenih su u obrazlaganju žalbi tvrdili da njihovim branjenicima nikakav plan udruženog zločinačkog pothvata nije bio poznat, pa prema tome u njemu nisu mogli ni sudjelovati.
Pošto je jedna od osnovnih teza u prvostepenoj presudi bila da je u sukob Armije BiH i HVO bio međunarodni, jer je u njega bila umiješana Hrvatska, advokati osuđenih su zastupali ne samo svoje branjenike nego i samu Hrvatsku i njenog bivšeg predsjednika Franju Tuđmana kao učesnika udruženog zločinačkog poduhvata.
Braniteljka Slobodana Praljka Nataša Favo-Ivanović je istakla da su sudije Pretresnog vijeća pogrešno utvrdile da je u ratu u BiH postojao međunarodni sukob jer je Hrvatska, po njenoj tvrdnji, podjednako pomagala HVO i Armiju BiH. Šta više, naglasila je, Hrvatska je omogućavala naoružavanje Armije BiH i obuku njenih pripadnika na svom teritoriju.
I žalbe Milivoja Petkovića, Brune Stojića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića u osnovi su imale iste uporišne tačke. Ukazivali su na to da je prvostepeno vijeće napravilo niz pravnih i sudskih grešaka, od kojih je najveća da je postojao udruženi zločinački poduhvat. Žalili su se da su sudije selektivno razmatrale dokaze i dokumente, ne uzimajući u obzir činjenice koje bi optuženima išle u prilog.
Odbrane sve šestorice žalitelja tražile su da se zbog pogrešnih zaključaka u presudi Pretresnog vijeća o postojanju udruženog zločinačkog poduhvata i o učešću u njemu osuđeni oslobode, da im se ponovo sudi ili da se značajno smanje izrečene kazne.
Konačna presuda u novembru
Žalbeno vijeće će sve do pred kraj ove godine razmatrati žalbene argumente i odbrane i tužilaštva. Poslije sedmodnevne rasprave može se zaključiti da će veliku pažnju petorica sudija morati posvetiti dvjema žalbenim osnovama odbrane: pobijanju navoda u prvostepenoj presudi o udruženom zločinačkom poduhvatu, na čijem čelu je bio predsjednik Tuđman, i negiranju zaključka da je hrvatsko-bošnjački sukob, uslijed učešća Hrvatske vojske, imao "međunarodni karakter rata". Koliko je to od značaja za samu Hrvatsku, od veće je važnosti za osuđene. Jer kad bi sudije Žalbenog vijeća Haškog tribunala prihvatile negiranje postojanja udruženog zločinačkog poduhvata i učešća Hrvatske i HrvatskeVojske u hrvatsko-bošnjačkom sukobu 1993-94, to bi značajno uticalo i na prosuđivanje krivice i odgovornosti osuđenih.
Konačnu presudu predsjedavajući sudija Žalbenog vijeća Karmel Ađus (Carmel Agius) najavio je "najkasnije za novembar ove godine".