Drugi rat kosovsko-ukrajinske porodice

Priča o Jani Michailenko i Zeqirju Zeki započela je u Kijevu 1992. godine. 19-godišnja Ukrajinka zagledala se u 33-godišnjeg inženjera elektrotehnike, koji je radio za jednu švicarsku firmu u Ukrajini. Privukao ju je njegov mediteranski izgled. "Doimao se kao Italijan, ali rekao mi je da je s Kosova. Moram priznati da nikad u životu nisam bila čula za tu zemlju", prisjetila se Jana u intervjuu za DW.

U to su vrijeme i Jana i Zeqirja živjeli u Podolu – jednoj četvrti ukrajinskog glavnog grada Kijeva, gdje su se često sretali. A onda su dogovorili  prvi sastanak - u poznatoj crkvi Svetog Andrije i od tada su par. Kada je Zeqirje prebačen u najhladniji grad na svijetu: Jakutsk na sjeveroistoku Rusije, koji je 6000 kilometara i šest vremenskih zona udaljen od Kijeva - Jana je otišla s njim.

Ubrzo nakon toga, Jana je ostala trudna. Sin Adrian je rođen 13. septembra 1993. kao prvi sin kosovsko-ukrajinskog para. Jana i Zeqirja odlučili su se vjenčati - ali zbog udaljenosti između Kosova i Kijeva s jedne i Jakutska s druge strane vjenčanju nisu mogli prisustvovati ni članovi porodice s Kosova, ni iz Ukrajine.Tako su njih dvoje slavili vjenčanje sa svojom bebom i novim ruskim prijateljima.

Godinu dana kasnije, Zeqirja je uspio uvjeriti svog poslodavca da ga prebaci u Prištinu, glavni grad Kosova. Jana je napokon upoznala suprugovu obitelj. "Bila sam oduševljena ljubaznošću i dobrodošlicom koju su mi pružili Zeqirjini roditelji i moji novi rođaci - kosovski Albanci", prisjeća se Ukrajinka Jana.

Posjeta iz Kijeva

Iste godine Janina majka Vira došla je u Prištinu i ostala tamo mjesec dana, kako bi vidjela unuka i upoznala porodicu svoga zeta. Tako je uspjela proslaviti Adrianov prvi rođendan - ali to je bila prva i posljednja posjeta ukrajinske bake do kraja 90-ih. Vira se bojala putovati na Kosovo jer se zaoštravao sukob između većinskog albanskog stanovništva i srpske države .

U to vrijeme Kosovo je nominalno bilo "autonomna pokrajina" Srbije. Ali prava, povezana s autonomijom, ukinuo je Slobodan Milošević krajem 1980-ih. Od tada su kosovski Albanci - gotovo 90 posto stanovništva pokrajine - bili u nepovoljnijem položaju u odnosu na pet do sedam posto Srba. Protiv toga su mnogi Albanci godinama mirno protestovali. No, budući da se njihova situacija time nije promijenila, od 1996. dolazi do sve češćih sukoba sa srpskim sigurnosnim snagama.

Rat na Kosovu

1996. godine Jana i Zeqirja su dobili kćerku Arditu. Te godine cijela porodica Zeka učestvovala je na demonstracijama na Kosovu. Došlo je do hapšenja i zlostavljanja od strane srpske policije. To je posebno ostavilo traga na Adrianu: svaki put kad bi vidio osobu u uniformi, dobio bi napade straha. 1998. Jana i Zeqirja pobjegli su u Englesku s Adrianom i Arditom.

Tamo im se rodila druga kći Miranda. Tek 2000. godine, nakon završetka kosovskog rata, oni su se vratili na Kosovo, koji je u međuvremenu pod upravom UN-a. Ubrzo nakon toga, Zeqirjini roditelji umiru. Od tada je djeci ostala samo baka Vira u Kijevu, gdje žive i Janina sestra Alla i njen brat Michael.

Godine 2003. Jana, Zeqirja, Adrian, Ardita i Miranda konačno su uspjeli zajedno otputovati u Ukrajinu. Nije bilo problema s komunikacijom: Jana pored ukrajinskog savršeno govori i ruski a albanski je naučila od supruga. A on, uz albanski govori i engleski i srpski jezik. Kod kuće porodica Zeka uglavnom komunicira na albanskom, ali Jana je djecu naučila da govore i ruski, jer se taj jezik više govori od njenog maternjeg ukrajinskog jezika. Ta odluka nije imala politički značaj.

Rat u Ukrajini

To se radikalno promijenilo 24. februara 2022. Od tada su ukrajinski rođaci porodice Zeka izravno ugroženi ruskom agresijom – baš kao što su i oni sami bili ugroženi ratom na Kosovu krajem 1990-ih. Svaki dan bombe i rakete, koje ispaljuje ruska vojska, pogađaju civilne objekte i stambene zgrade u Ukrajini i Kijevu.

Ova situacija je opasnija od svega što je do sada doživjela porodica Zeka. Jani je drago što su baka Vira i njena braća i sestre uspjeli pobjeći iz Kijeva i sada se nalaze blizu granice sa Slovačkom. Ali, iako bi se mogli pridružiti porodici Zeka na Kosovu, oni ne žele napustiti Ukrajinu.

"Svaki dan razgovaram s majkom tako da znam da su ona i moja braća i sestre dobro”, rekla je Jana za DW. "Hvala Bogu da imaju internet pa možemo ostati u kontaktu.

Jako mi je teško što ništa ne mogu učiniti za njih. Sve što želim je ponovno zagrliti mamu, sestru i brata. Mogu se samo moliti da ostanu živi i da im se ništa ne desi. "

 

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu