Dragan Vende - bivši "kralj Zapadnog Berlina"

On se zove Dragan Vende, živi u Berlinu već skoro 40 godina i radi kao, kako sam kaže, ulični menadžer. U stvari, njegov posao je da stoji ispred bordela i poziva ljude da uđu. Od kada je 1989. godine srušen Berlinski zid, nogom nije kročio u nekadašnji istočni dio grada. A prije toga? Prije toga je bio „Kralj Zapadnog Berlina“.

Svemoćni jugoslovenski pasoš

Film „Dragan Vende – Zapadni Berlin“ (Dragan Wende – West Berlin) je tragikomični dokumentarac sniman pune dvije godine na relaciji Berlin – Srbija. Tačnije rečeno Zapadni Berlin – Jugoslavija, jer njegovi protagonisti kao da još uvijek žive u vremenu kada je Berlin dijelio zid, a Jugoslaviju nisu granice. Dragan Vende i njegovi prijatelji Dule „Čavka“ i Zlatko „Pekar“ nekada su, 1970-ih i 80-ih, uz pomoć tada svemoćnog crvenog jugoslovenskog pasoša, živjeli na relaciji između istočnog i zapadnog dijela grada, na ivici zakona, radili u najpoznatijim berlinskim noćnim klubovima i bili dio tamošnje hedonističke disko-scene, iste one u kojoj je tada, recimo, živio Dejvid Bouvi i kojoj se taj muzičar prije par mjeseci vratio. Dragan odatle nikada nije ni odlazio.

Dvadeset godina kasnije njegov bratanac, Vuk Maksimovič iz Beograda, odlučio je da, uz pomoć kamere, na licu mjesta, upozna svog strica o kome je uglavnom slušao samo legende i čije je „kraljevstvo“, kako stoji u podnaslovu filma, „uništio Trabant kada je osvojio Zapadni Berlin“. Tu je, konačno, i Draganov otac, deda Mile, bivši gastarbajter koji je cijelog života u Zapadnoj Njemačkoj radio i štedio da bi se vratio u Jugoslaviju, koja se, kada se penzionisao, raspala. Deda Mile mora, zbog njemačke penzije, svake godine da posjeti svoja dva najveća razočarenja – Berlin i Dragana.

Film je snimljen u produkciji njemačke kuće „Fon Miler film“ (Von Müller Film), a njegovi autori su, pored Vuka Maksimoviča, i Lena Miler i Dragan fon Petrović. Film je premijerno prikazan na festivalu u Torontu, a zatim u Džakarti, Zagrebu, Lajpcigu i Kijevu; na festivalima u Trstu i Sarbrikenu osvojio je nagrade za najbolji dokumentarni film: „Komadić lude svjetske istorije viđen iz kuhinje otpuštenog izbacivača iz bordela. Dio dirljive porodične priče smještene u istorijske okolnosti Hladnog rata. Parče grube, muške priče, ispripovjedane sa darom i ironijom“ – tako je žiri u Sarbrikenu obrazložio nagradu za film o Draganu Vendeu. Film je nominovan i za njemačku Nagradu za dokumentarni film godine koja će biti dodijeljena 20. juna u Ludvigsburgu.

Gubitnici promjena sa Zapada

Njemačkoj publici Dragan je simpatičan, ali su mu stavovi, za njihov ukus, možda malo politički nekorektni. Kao na primjer kada kaže da je „prije, kad su bili komunisti, bilo lijepo“, a da „od kako je zid pao – sve je palo“. Ili recimo kad izjavi da se „u Istočnom Berlinu još osjeća smrad koji neće da izvjetri još sto, ma šta sto – petsto godina!“ Koreditelj filma Dragan fon Petrović kaže: „Ja sam pitao poslije projekcije u Lajpcigu: da li ste uvrijeđeni bilo čim što je Dragan rekao – niko se nije javio, svi su rekli: ne, nismo. Prosto, Dragan je dobar čovjek, ja mislim da to ljudi osjete i zbog toga mu ne zamijeraju čak i kad se ne slažu s njim.“

Ironijom sudbine, Draganovo prezime – Vende, koje je zadržao i nakon razvoda, na njemačkom znači „promjena“ – promjena, baš kao pad Berlinskog zida, koji bi, kako Dragan kaže u filmu, on podigao ponovo. „Ono što je specifično kod Dragana Vendea i u našem filmu“, kaže Fon Petrović, „jeste to da se rijetko ko do sada bavio gubitnicima promjena sa Zapada, do sada su se filmovi uglavnom bavili gubitnicima sa Istoka.“

I ako ljudima u zemljama bivše Jugoslavije još nije jasno kakav je čovjek Dragan Vende, koreditelj Fon Petrović objašnjava: „Dragan je kao Del Boj iz serije 'Mućke', samo što je mnogo zanimljiviji, mnogo duhovitiji i mnogo harizmatičniji čovjek, a stvaran je.“

Autor: Ivan Đerković

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić