Dodik uzmiče pred referendumom

Predsjednik RS Milorad Dodik, poznat po svom separatizmu, odlučio se da povuče plan o spornom referendumu o zajedničkom pravosuđu. Razlog nije samo pritisak međunarodne zajednice. I beogradski saveznici - srbijanski politički vrh - su ga još prošlog ljeta od toga odgovarali. Izgovor za odustajanje od dugo najavljivanog referenduma u manjem entitetu, koji bi jako uzdrmao ovu komplikovanu zemlju, našao je Dodik u stavovima opozicije. Republika Srpska, kako je on pojasnio bh. medijima, neće održati referendum o pravosuđu bez konsenzusa sa opozicijom. Posljednjih mjeseci, kako je primijetio Dodik, ulagani su napori da se postigne konsenzus. I zaista su se partije iz RS, koje učestvuju u vlasti na državnom nivou, od početka protivile referendumu i sumnjičavo gledale na njegovo održavanje.

Potraga za "exit-strategijom"

Dodik se nalazi u potrazi za "uzlaznom strategijom", prokomentirala je ovaj njegov potez analitičarka Tanja Topić. Parlament RS podržao je ideju o referendumu u julu, kojoj su se usprotivile i manjinske partije u manjem bh. entitetu. Ta odluka nije objavljena u Službenom listu RS i nije bila obavezujuća. Prema odluci parlamenta, glasanje je trebalo biti održano u roku od 50 dana. Prije nekoliko godina je Dodik već jednom želio referendum o pravosuđu, koji bi isto tako doveo u pitanje poziciju visokog predstavnika. Na insistiranje tadašnje visoke predstavnice za vanjsku i sigurnosnu politiku Catherine Ashton, on je odustao od referenduma. Visoki predstavnik Inzko je ovih dana zaprijetio predsjedniku RS Dodiku. Tako je Inzko za APA izjavio: "Ako neko želi destabilizirati situaciju, onda ćemo se s tim morati pozabaviti, jer koraci unazad nisu opcija."

Visoka nezaposlenost, politički nemiri

Države oko Srbije ne smiju da se ostave na cjedilu kada je riječ o izbjegličkoj krizi, piše list Die Zeit u tekstu naslovljenom „Odluka na Zapadnom Balkanu“. U tekstu se ocjenjuje da bi šteta za njemačku privredu u slučaju lančane reakcije sa zatvaranjem granica na Zapadnom Balkanu bila nesaglediva. „Nije samo Njemačka došla do granica opterećenja. Države takozvane Balkanske rute, kroz koje izbjeglice već dobrih šest mjeseci prolaze na putu ka najbogatijim zemljama na planeti, krhke su ne samo politički, već i privredno, zbog čega bi morali da budemo zabrinuti.”

Novinar lista Die Zeit potom analizira situaciju u zemljama u regiji, i o Srbiji piše: “Srbija, kandidat za članstvo u EU, blagoslovena je bogatom industrijskom tradicijom i dobro obrazovanim stanovništvom sa visokom produktivnošću. Ona dobija na važnosti prije svega kao kupac njemačkih mašina. Ali veliki potencijal zemlje neće moći da se iskoristi bez strukturalnih reformi, znatno više pravne sigurnosti i bez većih investicija. Privredni rast od jedva 0,5 procenata nije dovoljan kako bi se povećalo zadovoljstvo kompanija i građana. Visoko zadužena Srbija pritom je nešto poput sidra političke i privredne nade za čitav region.”

Izuzev male, ekonomski visoko razvijene šengenske-zemlje Slovenije, sve druge balkanske zemlje su toliko male da - upućene same na sebe- nemaju izgleda na zdrav privredni razvoj, ocjenjuje Die Zeit. “I pod pritiskom njemačke vlade i njemačke privrede ta spoznaja je počela da sazrijeva u glavama tamošnjih političara: bolja saradnja i uspostavljanje jedinstvenog tržišta sa otvorenim granicama je put koji na Zapadnom Balkanu ne može da se zaobiđe. Njemačke kompanije, koje svoju robu žele da plasiraju na tržišta koja nisu mnogo udaljena, primorane su na višednevna čekanja i beskrajnu birokratiju, i onda se u nekom trenutku povlače.

BiH bez ekonomske perspektive

Mala Makedonija koja je uvijek mogla da privuče pojedine njemačke inustrijske kompanije, u međuvremenu mora da plaća ceh zbog nesposobnosti evropskih vlada da postignu dogovor, kada je riječ o kontroli spoljnih granica EU. Bez prave ekonomske perspektive je i vještačka država Bosna i Hercegovina. Posebno onda kada pojedini političari, ukazujući na duboko ukorijenjenu korupciju i groteskno kompleksan sistem ministarstava, otvoreno iskazuju svoje duboko razumijevanje za svaku kompaniju koja kod njih ne investira. Nezaposlenost u čitavom regionu se kreće između 19 i 31 odsto. Na Kosovu i dalje trećina stanovništva živi na egzistancijalnom minimumu.“

U tekstu se ističe i da se onaj ko misli da bi tranzitne zemlje na balkanskoj ruti morale da istrpe problem sa stotinama hiljada onih koji traže utočište, dok se problem ne riješi sam od sebe, igra se sa vatrom: „Zemlje bivše Jugoslavije to bi moglo da uništi. Nakon dva svjetska rata i nakon teško zaustavljenog rata u BiH od prije dvadeset godina, Evropljani su morali da nauče, da kratkovida politika u ovom dijelu Evrope može da ima pogubne posljedice i za regione u kojima je blagostanje. Ukoliko brzo ne pronađemo put da se zemlje zapadnog Balkana politički i ekonomski vidno osnaže, privremeno zaposjedanje njemačkih sportskih dvorana i nedostatak nastavnika jezika biće naši najmanji problemi.“